Kako je Barack Obama zaprosio Michelle Robinson

"Barack i ja smo u Gordonu uvijek naručivali sve sljedove. Naručili smo martini i predjelo. Odabrali smo dobro vino uz glavno jelo. Razgovarali smo nevezano, zadovoljno, možda pomalo šašavo i sentimentalno. Pri kraju obroka, Barack mi se nasmiješio i počeo govoriti o braku. Posegnuo je za mojom rukom i rekao da me voli cijelim svojim bićem, ali i dalje ne vidi smisla u braku. Osjetila sam kako mi istog časa navire krv u obraze. Kao da je pritisnuo veliku crvenu treptavu tipku kakva se nalazi u nuklearnom postrojenju, zajedno sa znakovima upozorenja i planom evakuacije. Znači tako? Hoćemo li sad o tome?

Zapravo, i počeli smo o tome. Već smo mnogo puta vodili teoretske rasprave o braku i nikad se ništa nije mijenjalo. Ja sam bila tradicionalist, a Barack nije. Bilo je jasno da nijedno od nas neće promijeniti mišljenje. No to nas i dalje nije priječilo – napokon, bili smo pravnici – da s velikim žarom raspravljamo o toj temi. Budući da smo bili okruženi ljudima u sportskim sakoima i ženama u lijepim haljinama koji uživaju u raskošnim jelima, dala sam sve od sebe da zadržim miran glas.

„Ako smo predani“, rekla sam što sam staloženije mogla, „zašto ne bismo formalizirali našu predanost? Koji bi dio tvojega dostojanstva time bio žrtvovan?“

I onda smo pretresli sve već poznate argumente stare rasprave. Je li brak važan? Zašto je važan? Što je njemu bio problem? Što je meni bio problem? Kakva će nam biti budućnost ako to ne možemo razjasniti. Nije to bila prava svađa, više rasprava između dvoje odvjetnika. Zadavali smo i primali udarce, secirali i unakrsno ispitivali iako je bilo očito da sam se ja mnogo više razjarila. A uglavnom sam ja i govorila.

Naposljetku je došao naš konobar noseći desertni pladanj pokriven srebrnim poklopcem. Polako mi je prinio pladanj i podignuo poklopac. Bila sam toliko iziritirana da pladanj nisam htjela niti pogledati. Ali kada sam to učinila, na mjestu na kojem je trebala biti čokoladna torta ugledala sam tamnu baršunastu kutijicu. U njoj je bio dijamantni prsten.

Barack me nestašno pogledao. Namamio me u zamku. Sve je bila varka. Moja ljutnja raspršila se u sekundi i pretvorila se u radosno zaprepaštenje. Iživcirao me jer je je to posljednji put da iznosi te svoje besmislene argumente o braku, i nikad više to neće ponoviti dok smo živi. Slučaj završen. Kleknuo je i emotivno zastajkujući iskreno me zapitao hoću li mu učiniti čast da se udam za njega. Poslije sam saznala da je već posjetio moje majku i brata da zatraži njihov pristanak. Kada sam rekla „da“, činilo se da su baš svi gosti u restoranu počeli pljeskati.

Minutu-dvije zaprepašteno sam zurila u prsten na ruci. Pogledala sam Baracka da provjerim je li sve to ozbiljno. Smiješio se. Potpuno me iznenadio. Na neki način, oboje smo pobijedili. „Eto“, rekao je veselo, „ovo bi te trebalo ušutkati.“

Više o knjizi kao i dodatne materijale za čitanje dobit ćete na linku