Glazba, bejzbol i povijesna previranja u Americi
U lipnju objavljujemo hrvatski prijevod trenutno najčitanije autobiografije na svijetu, "Becoming" Michelle Obame. Dok knjiga ne stigne u knjižare, dijelimo s vama početak prvog poglavlja u kojem opisuje detalj iz svog djetinjstva.
Do tada Becoming na engleskom jeziku možete kupiti u našoj knjižari kao i na webshopu.
VEĆI DIO djetinjstva provela sam slušajući zvuk pokušavanja. Do mene je dopirao kroz podne daske moje spavaće sobe u obliku loše ili, u najboljem slučaju, amaterske glazbe. Plink, plink, plink – čulo se kako učenici u prizemlju na klaviru moje pratete Robbie polako i nesigurno uvježbavaju glazbene ljestvice. Moja je obitelj stanovala u čikaškoj četvrti South Shore, u urednoj prizemnici od opeke koja je pripadala Robbie i njezinu suprugu Terryju. Moji su roditelji unajmili stan na prvome katu, a Robbie i Terry stanovali su u prizemlju. Robbie je bila teta moje majke i dok je prema njoj uvijek bila velikodušna, meni je bila strah i trepet. Ukočena i ozbiljna, ravnala je zborom u mjesnoj crkvi i davala poduke iz klavira generacijama naše lokalne zajednice. Nosila je cipele s niskom peticom, a oko vrata su joj visjele naočale na lančiću. Znala se vragolasto smješkati, ali nije imala razumijevanja za sarkazam kao moja majka. Katkada bih je čula kako prigovara svojim učenicima da ne vježbaju dovoljno ili bi korila njihove roditelje da su ih kasno doveli na satove klavira.
„Laku noć!“, prasnula bi usred dana jednako ozlojeđeno kako bi netko rekao: „Za Boga miloga!“ Samo su rijetki, činilo se, zadovoljili njezina visoka mjerila.
Međutim, zvuci koje su ta djeca proizvodila vježbajući postali su glazbena pratnja naših života. Plink plonk poslijepodne, plink plonk uvečer. Gospođe iz crkve katkad su dolazile uvježbavati crkvene pjesme i njihovo glasno i pobožno pjevanje dopiralo je do nas kroz zidove. Prema Robbienim pravilima, djeca koja su pohađala satove klavira smjela su vježbati samo jednu po jednu pjesmu. A ja sam ih slušala u svojoj sobi kako nesigurno prelaze iz note u notu trudeći se dobiti njezinu pohvalu napredujući od dječjih pjesmica do Brahmsove Uspavanke tek nakon bezbrojnih pokušaja. Ta glazba nikada nije bila dosadna; jedino nikada nije prestajala. Puzala je uza stubište koje nas je dijelilo od Robbie. Ljeti bi mi doplovila kroz otvoren prozor i pratila moje misli dok sam se igrala s barbikama ili gradila male kraljevske dvore od kocaka. Jedini trenuci predaha bili su kad bi moj otac došao s posla iz jutarnje smjene u komunalnoj službi za pročišćavanje otpadnih voda i sjeo pred televizor gledati utakmicu Cubsa[1] pojačavši pritom zvuk upravo koliko je bilo dovoljno da priguši glazbu.
Sve se to zbivalo potkraj 1960-ih godina u South Sideu u Chicagu. Cubsi nisu bili loši, ali ni osobito dobri. Sjedila bih u tatinu krilu u njegovoj fotelji i slušala kako komentira da su Cubsi posrnuli usred sezone ili bi se pitao zašto Billy Williams, koji je stanovao odmah iza ugla u Aveniji Constance, tako slabo udara s lijeve strane. Izvan stadiona, Amerika je prolazila krupne i neizvjesne promjene. Kennedyjevi su bili mrtvi. Martin Luther King ml. ubijen je dok je stajao na balkonu u Memphisu, što je izazvalo nerede u cijeloj zemlji, pa i u Chicagu. Tijekom demokratske konvencije 1968. godine potekla je krv kad je policija pendrecima i suzavcem krenula na prosvjednike protiv rata u Vijetnamu u parku Grant, petnaestak kilometara udaljenom od našeg stana. Bjelačke obitelji su u međuvremenu masovno odlazile iz grada privučene predgrađima i obećanjima da su ondje bolje škole, da ima više prostora, a vjerojatno i više bjelila.
[1] Američka bejzbolska momčad iz Chicaga.
