U koži najtraženijeg pisca

Kako je biti uspješan, što se promijenilo u vašem životu, osim jurnjave i više obaveza?

Jednako sam uspješan i neuspješan kao i sve ove godine prije, samo što je sada moj rad medijski popraćen. U ovoj je ludoj godini na naplatu došlo sve što sam u tišini radio posljednjih desetak godina. Dužan sam popratiti i novi roman i obje predstave nastale po mojim romanima, bude tu krasnih trenutaka i susreta, ali sada već duže vrijeme želim samo odraditi sve, povući se i početi ozbiljno raditi.

U zahvalama, posebno „Ciganinu“, nabrojali ste brojne ljude – koliko vam je važno prijateljstvo, podrška vaše zajednice?

Ne znam za druge, ali mog pisanja i istraživanja ne bi bilo da nema ljudi koji su mi u ključnim trenutcima pomogli i koji su uz mene. Ne bih se dobro osjećao da im ne pripišem velike zasluge. Neprestano spominjem svoju obitelj, neke profesore iz gimnazija i s fakulteta, prijatelje. Možda nekom zvuči patetično, ali to mi je sasvim svejedno. Bez njih ništa ne bi bilo moguće, niti imalo smisla. I ne mislim da sam manji ili slabiji ako to kažem.

Stižete li čitati? Što volite čitati, koje su vas knjige na neki način oblikovale?

Ove godine nisam pisao, a jedva da sam i čitao. Posljednje sam pročitao odličnu zbirku priča Tanje Mravak „Naša žena“, a doma me čeka cijeli toranj knjiga. Oblikuje me svaka knjiga, svaki tekst koji sam pročitao, čak i oni koji mi se nisu svidjeli. Puno nadahnuća dolazi mi upravo iz suvremene domaće produkcije. Imamo sjajnih prozaika i pisaca.

Meni se čini ako usporedimo dva vaša romana koja su vas lansirala u zvijezdu da je Ciganin zreo, složen, besprijekoran, ali je Zemla kao iščupano krvavo srce u ruci, iako su oba jako emotivna? Je li zaista tako, je li i pisanje bilo takvo?

Oba su snažno emotivno usidrena. Možda jednoga dana napišem nešto cerebralnije, ali u ovoj fazi tako radim. Razlika je između Črne mati i Ciganina što sam u prvom romanu u prvom redu radio s osobnim iskustvom i iskustvom svoje obitelji. U drugom sam romanu stajao pred velikim izazovom i pitanjem jesam li u stanju pisati dobro kada pišem o tuđem iskustvu. Za mene je u tom smislu jedini put bio učiniti tuđu priču toliko bliskom da je osjetim kao autobiografsku. Tek je tada pisanje krenulo.

Jednom ste rekli da vaš prvi roman „Obješeni“ valjda nije uspio jer nije bio tako jako dobar – treba li pisati samo ako ćemo napisati nešto jako, jako dobro?

Treba pisati svakako. Mislim da bi čovječanstvu generalno bilo bolje da svatko provede dvadeset minuta dnevno pišući nešto o sebi, pa reflektirajući o tome. Ali ne treba objavljivati pod svaku cijenu. Ja sam sebi nisam dobar arbitar, jer u zadnjoj fazi ne znam valja li išta od onog što sam napisao. Dobro je što imam strogog urednika. Sam sa sobom pak volim biti načistu da sam barem napravio najbolje što sam u nekom razdoblju mogao i – živjeti u relativnom miru sa sobom.

Ako usporedite sva svoja tri romana – od kojih prvi nažalost nije više moguće kupiti – biste li rekli da se bavite uvijek istim temama, preokupacijama, u različitim formama ili vam se čini da se razvijate i rastete kao pisac, širite svoje krugove?

S obzirom na to da sam svojim pričama preblizu da bih mogao biti objektivan, prepustit ću taj sud drugima. Sigurno je da imam neke motive koji mi se neprestano vraćaju, no ne mislim da sam se pretplatio na pisanje jedne vrste proze ili priča vezanih za usko tematsko područje. Nemam pojma kamo će me vrijeme odvući, samo znam da je pisanje to moje jedino područje slobode. Znam da ima čitatelja koji bi htjeli da napišem još pet priča sličnih Črnoj mati ili Ciganinu, ali najljepšem. Ali za mene su te priče ispričane, gotove. A sebe ne smatram dovršenim piscem, učim sa svakim novim pročitanim tekstom.

Iz predstave "Ciganin, ali najljepši" u HNK Zagreb.