Zašto je važno znati primati jednako kao i davati

Davanje vas može energetski uzdizati ako to činite na zdrav način. Jednako je s primanjem. Nažalost, mnogi od nas ne znaju primati iako smo bili potpuno ovisni o tome otkako smo rasli u majčinoj utrobi te kroz pupčanu vrpcu primali hranjivu krv. Kad smo se rodili, ta vrpca donosila nam je kisik dok su se odvijale goleme promjene u našim plućima i srcu potrebne da bismo samostalno disali. Nakon toga smo hranu i ugodu primali od majčina tijela koje je funkcioniralo kao posteljica. Mogli smo živjeti samo ako smo primali. Mnogi od nas izgubili su tu sposobnost. U odrasloj dobi moramo se svjesno prisjetiti znanja o tome kako valja primati potpuno i s radošću.

Ali, energetski gledano, ljubazno primanje funkcionira u svakom području vašeg života. Razmotrimo fizički primjer: stisnite lijevu šaku koliko god snažno možete. Stežite je sve dok ne opazite da su vam članci pobijelili zbog prekidanja cirkulacije. Zadržite šaku stisnutom dok ne nabrojite do deset. Stišćite je što čvršće možete. Tada je otvorite – držeći dlan prema gore – i osjetite kako vam se cirkulacija vraća. Ugodno je, zar ne? Vaša ruka tada je u stanju primanja. Prima kisik, glukozu, imunološke stanice, elektrolite i sve drugo što krv prenosi. To je moć primanja.

Iako je ovaj primjer bio fizički, ista ugoda pojavljuje se kad primate na bilo koji način.

Sjećate li se kako ste u djetinjstvu bili toliko uzbuđeni zbog božićnog jutra da gotovo niste mogli spavati? To je radost primanja. Ta su iskustva bila vrlo čista. Još vas nisu bili odvratili od toliko žarkog osjećanja te radosti. Vjerojatno ste bili toliko mladi da vaša radost nije bila prigušena prošlim iskustvima dubokog razočaranja jer niste dobili ono što ste doista željeli. I još niste bili naučili da je primanje potrebno nekako zaslužiti. Mnogo je toga što može narušiti našu sposobnost otvorenog primanja.

Tijekom godina uglavnom su nas učili "da se ne nadamo previše" kako se ne bismo razočarali. Svrha tih pogrešnih smjernica je zaštititi nas od boli, ali zapravo potječe iz neiscijeljene boli onih koji su nas tome poučili. A taj obrazac može sezati mnogo naraštaja u prošlost. Konačan je rezultat življenje u pojasu "nisam previše sretan ni previše tužan". U svojevrsnom kompromisu u kojem nema prave tuge i razočaranja, ali ni čudesnog veselja. Učimo ne očekivati mnogo i to postaje naša svakodnevica. S vremenom povjerujemo da ne zaslužujemo primati – i stoga ne primamo.

Osobi koja ne zna primati odgovara samo osoba koja ne zna davati. Osobe koje ne znaju primati osjećaju privlačnost prema osobama koje ne znaju davati. Drugim riječima, problem nije u tome što vas privlače ljudi koji ne daju nego u tome što niste iskusni u primanju.

I, još gore, mnoge od nas poučili su da ne zaslužujemo primati ako ne dajemo nešto zauzvrat. Kao u izreci "ništa nije besplatno". To nam govori da smo nedostojni takvi kakvi jesmo, što je potpuno netočno. Tijekom godina medicinske prakse vidjela sam jako mnogo slučajeva u kojima je žena od supruga i djece mogla dobiti potporu, pozornost i brigu samo ako je bila bolesna. Pogodite što se tada događa? Ta žena mora stvarati bolest (iako nesvjesno) kako bi nastavila primati pozornost i brigu koju je i inače trebala primati – i zdrava, a ne samo bolesna. Brojne pacijentice shvatile su i da su se u djetinjstvu morale razbolijevati kako bi primale majčinu pozornost. Nije čudno da primanje može biti toliko izazovno. Poučili su nas da ga moramo nekako zaslužiti obavljajući zadatke koji će nas učiniti dostojnim. Ili zdravstvenim problemima, odnosno nezgodama. Tako je. Istraživanja pokazuju da čak i nezgodama vrlo često prethode gnjev ili tuga – emocije koje nam daju do znanja da imamo potrebu koja nije zadovoljena. Dakle, s obzirom na tu duboku i nesvjesnu programiranost, kako možemo početi primati?

Osnove primanja

Hvala nebesima da je primanje zapravo vještina koju je moguće naučiti – i to vrlo vrijedna vještina. Sposobnost primanja vodi životu koji nas ispunjava užitkom i radošću mnogo više no što smo mislili da je moguće.

Vrlo je jednostavno započeti. Potrebno je samo prihvatiti sve komplimente. Kad vam netko kaže: "O, sviđa mi se tvoja haljina", vaš bi odgovor trebao biti: "Hvala." I to je to. Samo zahvala! Nemojte reći: "Bila je jako jeftina." Time smanjujete vrijednost komplimenta i obezvređujete dar koji ste upravo primili. Osim toga, oduprite se porivu da kompliment uzvratite govoreći nešto poput: "Oh! I meni se sviđa tvoja haljina!" Kad primite kompliment, ne morate uzvratiti. Jednostavnom zahvalom ljubazno ste primili kompliment. Polako, ali sigurno krećete putem opuštenog primanja.

Kad počnete jednostavno primati komplimente, dogodit će se nešto zanimljivo. Isprva ćete se vjerojatno osjećati neugodno i ranjivo. Niste navikli na to. Stoga, kad opazite da vam je neugodno, recite sami sebi: "Volim te." Dijelu kojem je neugodno zapravo je potrebno više ljubavi, a ne manje.

Kad vam postane lakše primati komplimente – ili čak dok još radite na tome – možete prijeći na naprednije prakse primanja. Primjerice Tosha Silver u svojoj knjizi Molitve za one koji žude za promjenom piše da možete moliti i za pomoć u prestrukturiranju mozga tako da bude sposobniji primati: Možete reći: "Voljeno Božansko, molim te, pretvori me u osobu koja je voljna primati. Molim te, pretvori me u osobu koja je svjesna svoje vrijednosti. Molim te, pretvori me u osobu koja zahvalno prima sve što mi želiš ponuditi. Molim te, pretvori me u osobu koja drugima pruža užitak davanja meni."

U sljedećem okviru upoznat ćete jednu od mojih omiljenih praksi, a uvjerena sam da ćete i sami osmisliti svoje. Samo imajte na umu: što više prakticirate primanje, to ćete biti vještiji u tome. I sjetite se da vam je teško primati zato što vaše unutarnje dijete i dalje vjeruje da nije dostojno primati. Stoga jednostavno počnite posvećivati neko vrijeme ljubavi prema tom dijelu sebe. Zato što je to ionako jedino što taj dio želi.

Nikada neću zaboraviti kad sam prvi put doživjela da je nakon mog predavanja publika ustala plješćući. Osjećala sam se kao da ću pasti s pozornice. Gotovo sam zaplakala. Nisam znala što bih učinila sa svom energijom koja je pristizala. Stoga sam se vratila kući i uživala u dugoj kupki. Moja sposobnost primanja tada je bila minimalna. Nije pomogla ni medicinska izobrazba – koja je poticala život bez odmora i bez dobre hrane. Od tada sam se svjesno trudila ostati i potpuno primati. Doista primiti sve. Otvoriti srce. Jer sigurna sam u sljedeće: kad moje riječi dirnu nekoga iz publike ili prijatelja, to je zato što su istinite i za njih. Kad govorim u javnosti, mnogo puta zapravo izražavam ono što su i drugi uvijek vjerovali ili osjećali, ali nisu to bili sposobni izreći. Stoga moja sposobnost primanja njihove pohvale služi i meni i njima. Primanjem potpuno uzdižem i uvažavam davatelja. Krug je zatvoren, a sve naše vibracije zajedno se podižu i svijet postaje ljepše mjesto.