Dr. Shefali Tsabary otkriva tri pitanja na koja svako dijete želi znati odgovor

Što je po vašem mišljenju ono što vaša djeca najviše očekuju od vas? Najnoviji iPhone? Nove cipele ili dizajnersku odjeću? Izlet u Disneyland? Plaćenu školarinu za najprestižniju privatnu školu? Sva se djeca vesele kad dobiju nešto novo. Ono za čim djeca zaista čeznu nešto je mnogo važnije. Ne radi se ni o lijepoj odjeći, ni o najsuvremenijim elektronskim uređajima, ni skupim izletima, čak ni o skupom obrazovanju. Detalje objašnjava dr. Shefali Tsabary u knjizi Osviještena obitelj:  

"Smatram da većina naših roditeljskih neuspjeha proizlazi iz činjenice da ne razumijemo u dovoljnoj mjeri što naša djeca trebaju od nas da bi napredovala. Svako dijete želi znati odgovor na tri pitanja:

• Jesam li ja vidljiv?
• Jesam li vrijedan pažnje?
• Jesam li ikome važan?

Kad djeca osjete da ih vidimo, kad vjeruju da su vrijedni pažnje i kad primjećuju da su važni ne samo zbog onog što postižu već zbog onoga što jesu kao osobe, tad će moći uživati u osjećaju osnaženosti. Taj se osjećaj potom pretvara u oduševljenje prema svemu što im uđe u vidokrug pozornosti i fokus. Drugim riječima, njihova prirodna ljubav prema samima sebi manifestira se kao ljubav prema životu.

Kako djeca kreću u život, njihova potreba da budu voljeni nije snažno izražena, kao ni osjećaj ponosa ili vlastite vrijednosti. Još nisu imali priliku steći odvažnost koja dolazi sa samoljubljem i samoizražavanjem za što je, naravno, potrebno vrijeme i iskustvo. I zato im trebamo mi, posebno u ranoj dobi, da iz nas iščitaju kako i sami imaju velike mogućnosti za postignuća i sposobnosti upravljanja vlastitim životom. Ono kako ih mi vidimo i kako ih mi doživljavamo potvrđuje im koliko su snažni. Drugim riječima, naša bliskost s djecom presudna je u toj fazi njihova razvoja. Ona im potvrđuje da su vrijedni takvi kakvi jesu. Posljedično tomu, ako se pretjerano usredotočujemo na njihove postupke, riječi koje ponekad znaju izgovoriti ili određene vidove ponašanja, propustit ćemo priliku za ispunjenje svoje primarne roditeljske zadaće u toj ranoj dobi – osnaživanju njihove osobnosti. Ne uspijemo li u tome, naša će se djeca okrenuti protiv svoga istinskoga bića i početi razvijati zamjensko, lažno biće, svoj ego.

Kako bismo uspješno odigrali tu ulogu, mi roditelji ne smijemo izgubiti vezu sa svojim bogatim unutarnjim životom. Moramo osluškivati vlastite želje, biti svjesni svojih jedinstvenih sklonosti te održavati sklad sa svrhom svoga postojanja i svoga mjesta na ovom planetu. Bez toga smo osuđeni na manjak bliskosti, dosadu i najvjerojatnije usamljenost.

Tada postajemo zahtjevni i olako koristimo svoju djecu kako bismo ispunili vlastite snove. Umjesto da ih potičemo da se u životu bave onime što oni žele, mi preko njih pokušavamo ublažiti osjećaj vlastite neprilagođenosti, neispunjenih težnji i usamljenosti. I kad su nam tako očajnički potrebna, kako ona iz nas mogu iščitavati vlastitu vrijednost? Sve što im možemo ponuditi jest iskrivljena slika utemeljena na iskrivljenoj slici koju imamo sami o sebi. I pritom, naravno, uvjeravamo sami sebe, kao što nam nalaže naša kultura, da sve radimo u silnoj želji da „budemo na usluzi“ svojoj djeci.

Budući da djeca stječu čvrst stav o svojoj osobnosti kada je ona primijećena i potvrđena, od ključnog je značaja da ostvarimo bliskost s djetetom, ali ne kao s klonom nas samih ili maštarijom koju gajimo o tome što bi ona trebala biti, već kao s neponovljivom i jedinstvenom osobom. Na taj ćemo način – pogledom punim razumijevanja, svojim iskrenim pristupom i pažnjom koju im posvećujemo, a ne ugađanjem – postići da nam djeca odrastaju sa snažnom vjerom u sebe. U interakciji s njima dat ćemo im priliku da spoznaju vlastitu važnost.

„Vidiš li ti mene?” To je pitanje koje si vaše dijete svakodnevno postavlja. „Prepoznaješ li u meni ono što ja uistinu jesam, za razliku od tvojih snova i očekivanja i onoga što imaš u planu za mene?”

Naša djeca čeznu da prepoznamo njihovu najskriveniju prirodu, koju ja vidim kao ono najvažnije – njihovo najintimnije biće, ono što jesu, prije nego išta „čine”.

Djeca računaju na nas da ćemo se uspjeti probiti kroz krš njihova ponekad iracionalnog ponašanja i vidjeti ih u njihovoj stvarnoj osobnosti. Potrebni smo im da potvrdimo njihovu prirođenu dobrotu, bez obzira na sve ono ružno što će možda izreći ili učiniti. Na taj će način njihova urođena vjera u sebe dobiti čvrste temelje umjesto da bude zamaskirana u ego.

Djeca razvijaju osjećaj vlastite vrijednosti kada im način na koji ih gledamo, slušamo i razgovaramo s njima govori koliko su vrijedni naše ljubavi. Tako ih osnažujemo, pomažemo im da osvijeste svoje unutarnje i moćno pravo biće, a to je upravo ono što će im pomoći da se uspješno nose sa životom.

Samo ako odvojimo svoje maštarije o tome što bi djeca trebala biti od onoga što ona uistinu jesu, moći ćemo pokloniti odgovarajuću pozornost njihovu pravom biću i odgajati ih tako da i dalje napreduju.