Skrivena tajna života
ŠTO mede Pooha? Tao KOGA? Tao mede Pooha!?! Tao mede Pooha kultna je knjiga Benjamina Hoffa koju smo ponovno objavili u novom ruhu biblioteke Quantum. U toj preslatkoj knjižici Hoff otkriva kako jedan od najvećih učitelja taoizma nije neki kineski uvaženi filozof već jednostavni medo smirenog i nepomućenog uma. Dok Praščić oklijeva, Zeko žuri, Njar gunđa, a Sova mudruje, medvjedić Pooh jednostavno jest! I to je ključ za razumijevanje taoizma. Iz knjige prenosimo dio o skrivenoj tajni života, kako ju vidi Pooh...:)
"...Kad odbacite bahatost, složenost i par drugih stvarčica koje vam se nađu na putu, prije ili kasnije, otkrit ćete da je jednostavna, djetinja i skrivena tajna života koju su otkrili oni koji su poput neisklesanog mramora, ni manje ni više nego – zabava.
Dakle, jednoga jesenjeg jutra kad je vjetar otpuhao svo lišće s drveća tijekom noći i pokušavao otpuhati čak i grane, Pooh i Praščić sjedili su na zamišljenom mjestu i razmišljali.
“Evo što ja mislim”, reče Pooh. “Mislim da bismo mogli otići do Poohovog ugla i vidjeti Njara jer mu je možda vjetar srušio kuću, pa bi možda htio da mu je opet podignemo.”
“Evo što ja mislim”, reče Praščić, “mislim da bismo mogli otići vidjeti Christophera Robina, samo što on možda neće biti tamo, pa onda ne možemo.”
“Pođimo ih vidjeti sve”, reče Pooh. “Jer kad kilometrima hodaš po vjetru i nenajavljen uđeš u nečiju kuću, a on kaže: ‘Bok, Pooh, stigao si baš na vrijeme za jedan slastan zalogajčić’ a vrijeme je užine, onda ja to zovem dan k’o stvoren za prijateljstvo.”
Praščić pomisli kako bi morali imati razlog da sve obiđu, kao što je na primjer potraga za Sićuškom ili organiziciranje ekspoticije ili nešto slično čega bi se samo Pooh mogao dosjetiti.
A Pooh je, dakako, mogao.
“Znam! Pođimo ih vidjeti zato što je četvrtak”, reče, “pa ćemo svima zaželjeti sretan i veseo četvrtak. Idemo, Praščiću.”
Iz svjetonazora neisklesanog mramora rađa se sposobnost da uživamo u onom jednostavnom i tihom, u prirodnom i običnom. Zajedno s tim dolazi i sposobnost da postupamo i da pustimo događajima da se zbivaju, koliko god se ponekad to drugima činilo čudnim. Kao što to Praščić kaže u knjizi Medo Winnie zvani Pooh: “Pooh nema puno mozga, ali nikad mu se ne dogodi ništa loše. On radi šašave stvari, ali sve se uvijek dobro završi...”
