Posjedovanje malo stvari može biti oslobađajuće
Kako posegnuti iza predmeta, jedno je od pitanja kojim se bavi Ivana Biočina, autorica knjige Tiranije mode i gošća naše sljedeće Planetopijinije srijede, 29.3. u 19 sati u Makronovi. U knjizi nas vodi na pravo modno putovanje – od modnog sustava do duhovnih predjela mode, a u odlomku kojeg prenosimo saznajemo kako nas otpuštanje materijalnog može potaknuti da živimo aktivnije kad oslobodimo prostor za nove vrijednosti.
Nekoliko zanimljivih primjera različitih odnosa sa stvarima mogu pokazati da ponekad ukidanje ili nijekanje predmeta u našem životu može donijeti neočekivanu lakoću i oslobađanje. Prvi je Japanac Fumio Sasaki koji je nedavno punio novinske stupce pričom da ima samo tri majice, četiri para traperica i čarapa. Priča možda ne bi bila neobična da Sasaki nije urednik koji si može priuštiti, i koji je prije imao, puno više od nekoliko odjevnih predmeta. Sasaki, također, nije jedini Japanac koji se odlučio odreći materijalnog, koliko god može, te postati hardcore minimalist. U Japanu je sve više ljudi koji se pod utjecajem zen budizma odriču materijalnih stvari te ih pokušavaju svesti na minimum. Odlučujući trenutak u kojem je Sasaki odlučio prodati i darovati sve svoje stvari dogodio se nakon što je shvatio da neprestano razmišlja o onome što nema, što mu još nedostaje. S otpuštanjem materijalnog, u život je pustio ono što je zaista želio i za čim je žudio te kaže da sada provodi više vremena u aktivnom životu, nasuprot starom, pasivnom bivanju pod utjecajem predmeta. Novi japanski minimalisti svoj život i filozofiju gledaju kao prirodan nastavak zen budizma – raščistiti život za prave vrijednosti.
U Japanu je sve više ljudi koji se pod utjecajem zen budizma odriču materijalnih stvari te ih pokušavaju svesti na minimum.
Nezavisno od japanskih minimalista, i ne znajući za njih, i sama sam prije nekoliko godina, a također ponukana čitanjem Lao Tsua, Konfucija i knjiga o zen budizmu, osjetila teret gomile stvari – ponajviše odjeće – koju sam imala. Stoga sam odlučila prodati ili darovati većinu odjeće. Rezultat je bio zaista oslobađajući osjećaj. Osim što sam jedno vrijeme i živjela od zarađenih novaca od prodaje (u Berlinu, gdje sam u to vrijeme živjela, sasvim je normalno da se ljudi okupljaju na sajmovima te prodajom stvari popunjavaju kućni budžet), svaka darovana ili prodana stvar učinila me lakšom i na neki način oterećenom. Knjiga Tao Te Ching Lao Tsua je i američkog autora Waynea Dyera u šezdeset i osmoj godini života potaknula da proda i daruje sve svoje stvari, odjeću i na tisuće knjiga.
Drugačiji, a slični pristup imala je Britanka Michelle McGagh koja je inspirirana pokretom Buy nothing day (međunarodni dan protesta protiv konzumerizma; u doslovnom prijevodu „dan kad ne kupuješ ništa“), nastao kao suprotnost popularnom Black Fridayju (dan nakon Dana zahvalnosti, kada u SAD-u službeno počinju najveće rasprodaje), odlučila godinu dana ništa ne kupovati. Samo je plaćala račune i kupovala hranu. Nakon šest mjeseci priznala je da joj se život u potpunosti promijenio – na bolje. Nakon prvotnog šoka, kada je shvatila da se osjeća izolirano, budući da u suvremenom životu sadržaj ima cijenu, mislila je da je napravila najveću pogrešku u životu. Ali je ubrzo shvatila da ne može samo preokrenuti život za 180 stupnjeva i tražiti besplatne inačice onoga što je dotad konzumirala, poput koncerata, putovanja, filmova, druženja s prijateljima u kafićima, već da treba u potpunosti promijeniti svoj život. Život joj je postao dinamičniji i aktivniji jer je povrh svega morala usporiti svoj normalan ritam te pronaći ljepotu i zadovoljstvo u malim stvarima. Također, shvatila je da je postala otvorenija, a i upoznala je cijeli jedan mikrosvijet razmjene u kojem ljudi razmjenjuju dobra i usluge bez dodatne naplate. Priznaje da joj nedostaju putovanja i jednostavne stvari kao što je kupiti buket cvijeća, ali cilj nije u prisilnom odricanju, već otkriti novi svijet i način bivanja, onkraj predmeta, koji postoji tik uz ovaj nametnuti, potrošački, koji vlada našim životom.
Sličnih je primjera mnogo, poput Project 333, izazova gdje sudionici tri mjeseca nose samo trideset i tri odjevna predmeta, ili kanadskog pilota Matta Souvenyja koji je jednu godinu nosio svega deset odjevnih predmeta. Kakav god izazov bio, rezultat je uvijek isti, svi su otpustili imaginarnu potjeru za predmetima i opsesijom što im još nedostaje u ormaru te su dobili više slobode i vremena za sve ostalo što ih ispunjava.
