Kad izgubimo povezanost s tijelom
Dr. Anodea Judith, jedna je od najistaknutijih stručnjaka za sustav čakri i terapeutski rad na njima. Autorica je knjige Tijelo i um, Istok i Zapad u kojoj ovaj drevni sustav objašnjava kroz prizmu moderne psihologije i znanosti, spjajajući tako mudrost Istoka i Zapada. Tijelo je jedna od ključnih tema prve čakre, a na našem blogu prenosimo što dr. Judith kaže što se događa kad izgubimo povezanost s tijelom. Sve koji žele saznati više pozivamo na Planetopijinu srijedu, 4.10. u 19 sati kada će o čakrama govoriti Snježana Nina Vukas.
Izgubiti povezanost s tijelom znači postati duhovni beskućnik. Bez toga sidra besciljno plutamo, mlaćeni vjetrovima i valovima života.
Ako smo odvojeni od doživljaja vlastitoga tijela, odvojeni smo od svoje živosti, od iskustva svijeta prirode te od svoje najosnovnije unutarnje istine. Ta podjela stvara disocijativno stanje. Kada smo odvojeni od vlastitoga tijela, naši postupci postaju kompulzivni – više nisu pod upravom svijesti ili ukorijenjeni u osjećajima, nego ih pokreće nesvjestan poriv premošćivanja jaza između uma i tijela, po svaku cijenu.
Odvojenost od tijela kulturalna je epidemija. Od svih gubitaka koji u današnje vrijeme paraju čovjekovu dušu, to otuđenje vjerojatno najviše zabrinjava jer nas odvaja od samih korijena postojanja. Uz ponižavajuće poslove, automatske rutine i okruženje koje poništava naša osjetila, gubimo radost koja proizlazi iz dinamične povezanosti s jedinom živom prisutnošću koju nam je zajamčeno imati cijeloga života: s vlastitim tijelom.
Disocijacija izaziva opasno nepovezane postupke. Bezumno ubijanje i pucanje iz automobila u prolazu (pri čemu se tuđe tijelo doživljava kao beživotno i beznačajno, kao posjedovani predmet) dominiraju našim vijestima, a dočekuje ih morbidna fascinacija anonimnih gledatelja. Žene poništavaju ili silikoniziraju svoje obline kako bi zadovoljile kulturalne norme modela čija su tijela na plakatima i u časopisima. Muškarci silovito pokoravaju svoje tijelo kako bi stekli osjećaj moći, često umrtvljujući svoje osjete i osjećaje. Mnogi ljudi podliježu ovisnosti, umrtvljujući svoju živost hranom, drogama ili kompulzivnim aktivnostima. Djecu se tuče, zlostavlja ili prisiljava na poslušnost te ih se na taj način istjerava iz njihova mladog tijela i prije no što ga nauče shvaćati – a to čine neutjelovljene odrasle osobe koje ne znaju što uništavaju.
Poučeni smo umom upravljati tijelom jer se um smatra mnogo nadmoćnijim. Ali, tijelo posjeduje inteligenciju čije misterije um još nije pojmio. U knjigama čitamo o tome kako jesti, kako voditi ljubav, koliko spavati – i te prakse namećemo tijelu umjesto da ga poslušamo iznutra. Bez tijela kao sjedinjujuće figure postojanja postajemo fragmentirani. Potiskujemo svoju živost i postajemo nalik strojevima, kojima se lako manipulira. Gubimo teren za ispitivanje istine. Omalovažavanje tijela održavaju i mnogi vjerski stavovi. Neke vjere tijelo smatraju uzrokom svega zla, dok nam druge govore da je ono samo iluzija ili, u najboljem slučaju, jednostavno beznačajno.
Medicinske prakse tijelu pristupaju mehanički, kao nizu nepovezanih dijelova odvojenih od duha koji prebiva u nama. Standardna obuka psihoterapeuta potpuno ignorira ulogu tijela u mentalnome zdravlju. Očito nedostaju obvezni elementi anatomije, prehrane, alergija, kretanja, joge, neuromuskularnog poravnanja, bioenergetskih karakternih struktura ili čak jednostavne masaže. Primjena terapeutskog dodira ili fizičkog kontakta u bilo kojem obliku često je strogo zabranjena zbog velikog straha od seksualne kontaminacije.
Sveučilišta poučavaju naš um po cijenu našega tijela pa ondje potpuno mirno sjedimo danima, mjesecima i godinama, obučavajući se za sjedeće poslove koji i dalje ignoriraju potrebe tijela. Je li čudno da jednako ignoriramo svoje fizičko okruženje, nanoseći štetu tijelu Zemlje kako bismo održali svoje disocirano preživljavanje? Sve veći problem beskućništva možda je metafora za naše vlastito kulturalno beskućništvo jer je tijelo uistinu dom duha.
Naša kriza zdravstvene skrbi proteže se mnogo dalje od pitanja pokrivenosti troškova osiguranjem – posrijedi je kriza povezanosti s biološkom stvarnošću našega postojanja. Degradacija naše fizičke stvarnosti kulturalna je epidemija za koju nema jednostavnog lijeka, nema pilule koju bismo mogli uzeti ni čudesnog iscjeljenja. Ne možemo uvijek ni ublažiti bol koja se pojavljuje kad utrnulost prestane pa se probudimo i uvidimo sputanost te zlostavljanje koje smo do tada trpjeli.
Tek kada se ponovno povežemo s tijelom, možemo početi iscjeljivati svijet, jer, ono što je um tijelu, to je kultura planetu. Iscjeljivanje rascjepa između uma i tijela neizostavan je korak u iscjeljivanju sviju nas. Time iscjeljujemo svoj dom, svoj temelj i bazu na kojoj je sve drugo izgrađeno.
