Tko je bio najveći majstor pripovijedanja u svijetu sufijske književnosti

Faridudin Atar rođen je oko 1145. u okolici Nišapura, grada na sjeveroistoku Irana. Pravo mu je ime Abu Hamid Muhamad bin Ibrahim, no poznat je pod imenom Atar, što na perzijskom znači travar, prodavač ljekovitog bilja, ljekarnik. Zbog izuzetnog dara za duhovnu poeziju dodijeljeno mu je počasno ime Faridudin, što znači “biser vjere”.

Atar je istovremeno učitelj provokativne i radikalne teologije i pjesnik ljubavi. Slovio je za najučenijeg čovjeka svoga doba i iza sebe je ostavio oko dvjesto tisuća stihova i nešto proze.

Oko Atara su se isprele mnogobrojne legende. Jedna kaže da je s prijateljem sjedio ispred svoje trgovine ljekovitim biljem, kad naiđe neki sufi, prosjak i počne razgledavati i mirisati izloženu robu, a onda duboko uzdahnu i zaplače. Atar pomisli da prosjak pokušava izazvati sažaljenje i reče mu neka se udalji, na što sufi uzvrati: “Ništa me ne sprečava otići s tvoga praga i oprostiti se od ovoga svijeta, jer imam samo ovaj iznošeni plašt. Ali mi je žao tebe, Ataru. Kako ćeš okrenuti glavu od ovog svijeta kad imaš ovolika blaga? Kad ćeš početi misliti na smrt?” Atar odgovori da namjerava završiti život kao i on, u siromaštvu. “Vidjet ćemo”, reče sufi, legne na prag trgovine i ispusti dušu. Potresen tim događajem Atar je napustio očevu trgovinu i potpuno se posvetio sufizmu.

“Atar je kročio kroz svih sedam gradova ljubavi, dok smo mi tek zamakli za prvi ugao”, napisao je Rumi u jednoj od svojih pjesama i time odao priznanje svom velikom duhovnom učitelju i književnom uzoru.

Sufizam izvire iz duhovne struje islama koja slijedi unutrašnje, skriveno učenje Kurana. Sufiji su u pristupu duhovnosti radikalni, pa često i samu religiju dovode u pitanje: religije same po sebi nisu važne, osim ako pomažu čovjeku da se otvori prema apsolutnoj stvarnosti, istini. Treba se odreći vlastitih želja, oholosti i uspavanosti te svih svjetovnih vezanosti, žudnje za moći, slavom, bogatstvom i časti. Sufi živi u svijetu, ali za njega nije vezan. Sufizam traga za putevima čovjekovog izlječenja od dvoličnosti i načinima da postane cjelovit jer samo cjelovit čovjek može biti svet. Smisao je ljudskog života potpuno ostvariti vlastitu ljudskost i postati svet.
Osim ideja utemeljenih u svetoj knjizi i predaji, sve drugo što se uči u sufizmu prenosi se s učitelja na učenika usmenim putem. Molitvama, plesom i vježbama sufiji nastoje iščeznuti u Ljubljenom. Ponekad se ta mogućnost sjedinjenja nagovještava kao objava ili ekstaza, takozvanim “poklonima”. No, da bi se iščeznulo u Ljubljenom, treba tome stalno težiti i ulagati neprekidan napor, premda nema jamstva da će se to i ostvariti. Kao što kaže Bajazid Bistami (9. st.), jedan od najvećih mistika i sufijskih učitelja, potraga za Apsolutom se u raznim epohama izražava na različite načine: “Sjeme posijano u doba Adama proklijalo je u doba Noe, a rascvjetalo se u doba Abrahama. Grozdovi su se oblikovali u doba Mojsija, a sazreli su u vrijeme Isusa. U vrijeme Muhameda od njega je napravljeno čisto vino.”

Atar se smatra najvećim majstorom pripovijedanja u svijetu sufijske književnosti i nema sufijskog pjesnika kojeg on nije nadahnuo.

Neki biografi navode da je Atar mnogo putovao i zapisivao legende i priče posvećenih sufija, a potom se vratio u rodni Nišapur i posvetio pisanju. U starosti je upoznao dječaka Dželaludina Rumija, koji je s ocem bježao pred Mongolima iz rodnoga grada Balha, u današnjem Afganistanu, prema Maloj Aziji. Prepoznao je izuzetnu dječakovu nadarenost i dao mu svoju Knjigu tajni, koja je kasnije nadahnula Rumija. “Atar je kročio kroz svih sedam gradova ljubavi, dok smo mi tek zamakli za prvi ugao”, napisao je Rumi u jednoj od svojih pjesama i time odao priznanje svom velikom duhovnom učitelju i književnom uzoru.

Poema Jezk ptica sadrži gotovo pet tisuća dvostiha s unutarnjom rimom i napisana je u formi zvanoj mesnevija.

Atarova poema Jezik ptica pojavila se u trenutku kada je sufizam bio u punom zamahu i zadobivao institucionalni oblik kroz brojne mističke redove i bratovštine. Ona je sukus i plod zrele sufijske misli iznikle na prostorima Srednje Azije. Najezda Mongola u 13. stoljeću razorila je svijet u kojem je poema nastala, a sam je Atar, prema legendi, poginuo pod mačem Džingis-kana. Ipak, duhovna snaga Atarova djela nadživjela je sva materijalna razaranja i još stoljećima nastavila nadahnjivati brojne generacije islamskih pjesnika i mistika. Atar se smatra najvećim majstorom pripovijedanja u svijetu sufijske književnosti i nema sufijskog pjesnika kojeg on nije nadahnuo. Njegova alegorija o pticama koje kreću u potragu za duhovnim kraljem Simurgom ispričana je na takav način da i današnjem čitatelju uspijeva prenijeti univerzalnu poruku o važnosti traganja za duhovnom Istinom. Upravo zato se Jezik ptica svrstava među najutjecajnija i najčešće prevođena djela sufijske književnosti. Univerzalnost i važnost njegovih poruka i meni su bili poticaj da se prije mnogo godina upustim u avanturu prevođenja Atara i predstavim ga hrvatskim čitateljima.

Hrvatski prijevod nastao je kritičkim uspoređivanjem tri francuska prijevoda Atarove poeme Jezik ptica: Garcin de Tassya (Le langage des oiseaux, Paris 1863.), Leili Anvar (Le cantique des oiseaux, Paris 2012.), i ponajviše Manijeh Nouri (Le langage des oiseaux, Paris 2012.). Pojedina smo poglavlja i pojmove provjeravali s izvornim govornicima i s poznavateljima perzijskog jezika i zajedno s njima konzultirali tekstove na perzijskom. Suradnici su nam bili: Arbi Ovanesian, Mohammad Ali Amir-Moezzi, Azra Abadžić Navaey i Ebtehaj Navaey.
Vrlo iscrpan francuski prijevod orijentalista Garcin de Tassyja, objavljen u Parizu 1863. godine, bio je prvi cjelovit prijevod Atarovog djela na neki zapadnoeuropski jezik. Plod je kritičkog uspoređivanja najstarijih sačuvanih rukopisa i izdanja na perzijskom, arapskom, hindskom i turskom jeziku. Prevoditeljev akademski pristup, jezik i svjetonazor devetnaestog stoljeća dijelom su opteretili njegov prijevod koji je, unatoč određenim slabostima, ostao referentan za većinu kasnijih. U vrijeme mog prvog susreta s Atarom, de Tassyev mi je prijevod bio jedini dostupan tako da je on bio polazište prvim verzijama prijevoda na hrvatski. Leili Anvar rođena je 1967. godine u Teheranu i posvećena je prevođenju i tumačenju mistične perzijske poezije na francuski. Njezin je prijevod pokušaj da se pronađu stilski ekvivalenti Atarovog izraza u modernom francuskom jeziku, a uzor joj je u tome bio stil Victora Hugoa. Prevoditeljica Manijeh Nouri također je iranskog porijekla i predaje perzijski jezik i književnost u Parizu. Njezin nam se prijevod u mnogim rješenjima činio najpreciznijim pa smo se u trenucima dvojbi najčešće okretali njemu.

Vrlo je delikatno bilo pronaći jezik i stil koji ne pokušava rekonstruirati metričku formu perzijskog originala s dvostruko rimovanim dvostisima, a ipak zadržava određenu stilsku eleganciju poezije, ne gubeći pritom jasnoću i točnost smisla. Za pomoć u potrazi za točnim razumijevanjem i izrazom, zahvaljujem učiteljima, brojnim prijateljima, čitačima, slušačima, svim kazališnim radionicama i predstavama vezanim za Jezik ptica, suradnji s Peterom Brookom, a iznad svega Darku Rundeku na strpljenju i nesebičnoj pomoći i podršci tokom svih tih godina koliko je trajalo prevođenje Atara. Bez njih, ova poema u hrvatskom prijevodu ne bi ugledala svjetlo dana i, nadam se, nadahnula daljnja istraživanja.

Sanda Hržić travanj 2019., Zagreb