Avantura kreativnog starenja
Bez obzira je li vam ideja "penzije" tamo neki dalek koncept u gustoj magli ili bliska budućnost ili pak sadašnjost, uživat ćete u čitanju ove knjige koja djeluje poput zagrljaja drage mame ili bake ili mudre starije prijateljice čijoj se snazi i zaraznom entuzijazmu uvijek divimo.
Autorica ovog sjajnog "vodiča za kreativno starenje" je Mira Lončar Dušek, liječnica iz Zagreba koja je cijeli radni vijek provela kao školska, a kasnije i kao obiteljska liječnica u DZ Črnomerec, a u penziji je 2015. godine. Normalno da autorica svjesno ignorira naziv "mirovina" jer ono o čemu nadahnuto piše i što savjetuje kao ispravan način života u onoj fazi kada se "zaljuljamo s jedne strane života na drugu, od djetinjstva prema starosti", u potpunoj je suprotnosti od mirovanja - i mentalno i fizički.
Zanimljivo je da je predgovor napisala književnica Ivana Bodrožić, koja se smatra svojevrsnom "književnom kumom" ove knjige i koja je Miru Lončar Dušek upoznala kao polaznicu jedne od književnih radionica namijenjenih osobama zrelije životne dobi, koju je vodila.
Otkrivanje potencijala ove faze života
Autorica knjige Idem u penziju - i što sad? ističe da joj je namjera bila potaknuti u čitatelju avanturu kreativnog starenja i napisati "šalabahter radnog naslova: Na što bi svaki penzioner trebao misliti kad ode u penziju." A u tome je itekako uspjela u iznimno pitkih 12 poglavlja u kojima piše o svom doživljaju i iskustvu penzije i to - od prvog dana kada je zaključala vrata ordinacije i na njih zalijepila obavijest pacijentima o svom odlasku u penziju, pa do otkrivanja nove slobode i potencijala ove faze života.
Poglavlja se bave raznim životnim temama s kojima se lako poistovjetiti - o prijateljstvu, putovanjima, književnosti, prirodi, učenju, uspomenama… Razmišljanja i situacije koje opisuje kao i način na koji ih oblikuje, dirljivo su životni, duhoviti, suosjećajni, ali ujedno bez trunke sladunjavosti. Baš naprotiv - iz svakog poglavlja isijava inspirativna toplina, pozitivnost i mudrost.
Dok sam još radila, pacijentima sam znala reći: Svaki dan učinite nešto lijepo za sebe. Pogledajte cvijet, poslušajte glazbu, otiđite na izložbu, nazovite prijatelja, posjetite roditelje. Na kraju dana zapitajte: Što sam danas lijepo učinila za sebe?
Ako dobro poznajete Zagreb, pronaći ćete bezbroj nostalgičnih i zanimljivih podataka o određenim lokalitetima i detaljima – neki od njih danas su tek sjećanja iz prošlosti, sačuvani na starim fotografijama i u pričama mudrijih od nas, dok drugi i dalje postoje i čekaju da budu (ponovno) otkriveni.
Ostvarivanjem novih ciljeva do ispunjenja i zadovoljstva
U knjizi je mnogo konkretnih i korisnih savjeta koji opisuju kako kvalitetno, aktivno i kreativno provoditi vrijeme, zanimljivi opisi vlastitih iskustava s mnogo pojedinosti na koje sam najčešće reagirala pomislima: "Oooo, pa ovo je super ideja!" ili "E, to je ispravan stav!" ili "Wow, ovo moram probati!" - a nekada se radilo o slasnim receptima, preporuci za uzbudljiva putovanja, o sastavljanju vlastite knjige sjećanja, o testiranju svojih uvjerenja ili pak postavljanju dosezljivih ciljeva koji oplemenjuju dragocjene trenutke života.
Jednom kada učinite taj pomak i iskoračite u nešto novo i drukčije od vlastite svakodnevice, počinjete gledati na svijet iz nekog drugog kuta.
Svako poglavlje završava simpatičnim i zanimljivim kvizom koji se sastoji od pitanja i ponuđenih odgovora među kojima čitatelj može odabrati onaj koji najviše odgovara njegovim afinitetima ili osobnosti. Ne postoje ispravni i pogrešni odgovori već je njihova svrha potaknuti čitatelja na promišljanje o vlastitim vrijednostima te pokušaj otvaranja vrata nekim novim (samo)spoznajama.
Kupila sam nekoliko primjeraka ove knjige i poklonila ih voljenim boomerima u obitelji. Kao što sam i pretpostavila, uživali su u svakoj rečenici, pronalazeći nove teme za razgovor kao i izvore motivacije i inspiracije.