Ulica jorgovana

Bezimena junakinja doseljava se u kuću s vrtom punim jorgovana. Zacijelo je od nečega pobjegla – i ona i stvari su „rasuti teret“. Zatječe stari mehanički pisaći stroj – kojim se ne služi, ali na internetu pronalazi zvuk tipkanja. Dakako, na kraju retka: zvonce. I to je lajtmotiv koji obilježava i tlaku useljavanja, i privikavanje na novi prostor, i snalaženje s novim ljudima, i ritam njezine nutrine koja traži uporište. K’o zavraga, prvo upoznaje mačku, utjelovljenje „kraljice noći“, hirovitu i jogunastu, pravu predstavnicu svekolike joj pripisane simbolike i ikonografije.

Kad smo mi prazni, i svijet je prazan. Kako se junakinja „puni“ unutra – zvukom pisaćeg stroja, komunikacijom s mačkom, mirisom jorgovana, maljanjem zidova, raspakiravanjem kutija i vreća – tako se puni i njezin „svijet“: kuća koju nastanjuju nesvakodnevni likovi s kojima mic-mic ulazi u interakcije. A to nužno stvara i komplikacije i nevolje i neželjene događaje… To je onaj fatalni početak: bejb, nismo si kliknuli.

Karmela Špoljarić piše s lakoćom, pitko, prede, plete… kao da joj po onoj mehaničkoj tastaturi svi prsti lete brzinom profesionalne daktilografkinje. Kako junakinja „otkriva“ samu sebe, tako i druge zatajene, obespravljene, razbarušene živote; fantazije i tlapnje odraslih i onih koji zauvijek čekaju neku Zvončicu da ih spasi; zarobljenih u prošlosti i izgubljenih u budućnosti… Neka ih – to smo svi pomalo.

Jadranka Pintarić