Gromova djeca

Škola za glumu i kazalište mjesto je slobode, talenta i preobrazbe. U Gromovoj djeci ona je sve to, ali i mjesto intriga, poniženja, zloupotrebe moći i sustavno prešućivanog nasilja. Dok se na sceni vježbaju glas i pokret, iza zatvorenih vrata vode se bitke između profesora, kuju se savezi, ruše karijere i dijele milosti. Između Groma i Vilenika, između Strašnoga i njegovih poslušnika, između profesora koji odgajaju i onih koji lome stvara se povijest škole koja iznutra polako trune. U nju su upisane sudbine studenata – Uplašene, Lutalice, Pube, Vile i Iris, jer talent tu ne jamči zaštitu, a šutnja sustava glasnija je od svakog aplauza.

Sve to promatra Ivek, podvornik i tihi kroničar Škole. U snažnom i slojevitom romanu Snježana Banović ne piše samo o kazalištu nego i o mehanizmima moći koji određuju tko će biti viđen, a tko žrtvovan. Gromova djeca mnogo su više od priče o jednoj školi, ona su metafora društva, priča o pritiscima i otporima, o nadi i razočaranju, o trajnoj borbi umjetnosti i pojedinca protiv ideoloških okova.

Roman o umjetničkom zanosu i institucionalnoj okrutnosti, o gene­racijama koje su vjerovale da ulaze u hram umjet­nosti, a našle su se u areni sujete, nasilja i preživljavanja. Gromova djeca pokazuju što ostaje kad predstava završi, a svjetla se ugase.