Za'atar

Ivančićeve priče grade napetost iz dvije perspektive: jedna predstavlja gotovo luđačku smjelosti pojedinih protagonista — zapadnih novinara i drugih putnika namjernika u sve nemirniji Levant – da iz sigurne zavjetrine ustaljene rutine iskorače u zavodljivu opasnost; druga je obojena stoičkom izmirenošću onih drugih — stanovnika upravo tog Levanta kao jezgre straha današnjega zapada — s neminovnom destrukcijom i stradanjem, ali uz istovremeni stameni otpor ontološkom zlu i vrtlogu ludila koji ih je već odavna usisao mimo njihove volje i znanja.

Ivančić u zbirci Za'atar teži svojevrsnoj dharmi svjetskog lutalice — ali ne u mirnim šumama sjeverne Kalifornije poput Kerouacovih beatnika, nego u usijanoj sirijskoj i jordanskoj pustinji u čijoj je dnevnoj fatamorgani nemoguće razlučiti Drugoga od samoga sebe.

Ivančićeve kratke priče, ponekad u formi crtica ili putopisnih bilješki, variraju strukturom od groteske do trilera, ali pritom u ravnomjernom ritmu upozoravaju čitatelja na krhkost svih interpretacija povijesnih događaja na Bliskom istoku i težinu jednom proživljenog, osobnog iskustva mržnje i ratnih razaranja.