Zajednički u potrazi za smislom

Jednog dana 1968. godine došla sam kući i pronašla pismo u poštanskom sandučiću adresirano na mene, naizgled europskim rukopisom, poslano iz sveučilišta Southern Methodist u Dallasu. Nije bilo imena u povratnoj adresi, samo inicijali: V. F. Otvorivši pismo, gotovo sam se srušila. Od jedne osobe koja je preživjela holokaust drugoj, bio je pozdrav. Pismo je poslao Viktor Frankl.

Slijedeći svoju prepuštenost knjizi Čovjekovo traganje za smislom, prije dvije godine sam jedne noći napisala esej „Viktor Frankl i ja“. Napisala sam ga za sebe, bila je to moja vježba, ne akademski zadatak, moj prvi pokušaj da progovorim o svojoj prošlosti. Prestrašeno, oprezno, nadajući se prilici za osobni rast, podijelila sam ga s nekim prijateljima i profesorima, a u konačnici je dospio u publikaciju kampusa. Netko je anonimno poslao kopiju mojeg članka Franklu u Dallas, gdje je, iz meni nepoznatih razloga, bio gostujući profesor od 1966. godine. Frankl je bio dvadeset i tri godine stariji od mene – imao je trideset i devet godina i bio je već uspješni liječnik i psihijatar kad je doveden u Auschwitz. Sada je bio proslavljeni utemeljitelj logoterapije. Imao je svoju praksu, predavao je i poučavao diljem svijeta. A moj ga je esej dovoljno dirnuo da me kontaktirao, obratio mi se kao srodnoj duši koja je preživjela strahote logora, kao kolegici. Pisala sam o tome kako sam zamišljala da nastupam na pozornici Opere u Budimpešti one noći kad sam bila prisiljena plesati za Mengelea.

Frankl mi je napisao da je učinio nešto slično u Auschwitzu – u najgorim trenucima koje je ondje doživio zamišljao je sebe kao slobodna čovjeka koji predaje psihologiju zatočeništva u Beču. Također je u unutarnjem svijetu osnovao sanatorij koji ga je štitio od postojećih strahova i boli i nadahnuo ga da osjeti nadu i pronađe svrhu – koje su se pretvorile u sredstvo i razlog da preživi. Franklova knjiga i njegovo pismo pomogli su mi da pronađem riječi koje će opisati naše zajedničko iskustvo.

I tako smo se počeli dopisivati i graditi naše prijateljstvo koje će trajati još mnogo godina, kojim ćemo pokušati zajedno odgovoriti na pitanja koja prožimaju naše živote: Zašto sam preživjela? Koja je svrha mojeg života? Koje je značenje moje patnje? Kako mogu pomoći sebi i drugima da izdržimo najteže situacije u životu te da osjetimo još više strasti i radosti? Nakon što smo se godinama dopisivali, prvi put smo se sreli na predavanju koje je održao u San Diegu kasnih 1970-ih godina. Pozvao me iza pozornice da upoznam njegovu suprugu i čak me zamolio da iznesem kritički stav prema njegovu predavanju – iznimno važan trenutak, moj se mentor ophodi sa mnom kao da sam mu kolegica. 
Već je prvo pismo u meni nahranilo sjeme mojeg poziva: potraga za smislom u mojem životu pomažući drugima da otkrivaju smisao, iscjeljivanje drugih kako bih mogla iscijeliti sebe. 

Iz knjige IZBOR, dr. Edth Eva Eger