Kako nam živac vagus određuje kvalitetu života
Svađa s partnerom, neugodan razgovor s kolegom, ružan komentar na društvenim mrežama – iako ovo nisu životno ugrožavajuće situacije, često reagiramo kao da jesu. Razlog je naša biologija, a ključnu ulogu u tome ima živac vagus – on se proteže od leđne moždine do naših organa i tako omogućuje komunikaciju tijela i mozga. Važnost živčanog sustava za naš osjećaj sigurnosti i regulacije shvatio je 90-ih godina 20. stoljeća Stephen Porges i razvio takozvanu polivagusnu teoriju je mnogima pomogla da se lakše nose sa životnim izazovima i postignu stabilnost.
Terapeutkinja Deb Dana o polivagusnoj je teoriji učila izravno od njezinog tvorca, a u svojoj knjizi Usidreni u svom tijelu jednostavnim jezikom objašnjava njezine postavke i pokazuje nam kako da razvijemo bolji odnos sa svojim tijelom i živčanim sustavom te promijenimo način na koji reagiramo na poteškoće. „Premda možemo misliti da naš mozak ima glavnu funkciju u našem tijelu, naša svakodnevna iskustva te način na koji se snalazimo u svijetu započinju s autonomnim živčanim sustavom. To mjesto određuje tko smo te kako svijet funkcionira, što činimo i kako se osjećamo. Na taj način naša biologija oblikuje naša iskustva sigurnosti i povezanosti.“ Kako bismo se sprijateljili sa svojim autonomnim živčanim sustavom, Dana nam objašnjava njegova tri elementa: ventralno-vagusni aktiviran je kada smo „usidreni“, to jest kada se osjećamo sigurno i uravnoteženo u svom tijelu, simpatički je poznat kao mjesto „borbe ili bijega“ u izazovnim situacijama, a dorzalno-vagusni izaziva osjećaj kolapsa, isključenosti i nepovezanosti.
Glavna karakteristika polivagusne teorije je što redefinira traumu i premješta fokus s traumatičnog događaja na tjelesni osjet. Drugim riječima, terapije utemeljene na ovoj teoriji objašnjavaju da način na koji ćemo reagirati na znakove opasnosti ovisi o našem fiziološkom stanju i odgovori će se razlikovati od osobe do osobe. Primjerice, ako u ranjivom stanju prolijemo kavu, taj će događaj u nama izazvati anksioznost i nemir, a ako smo smireni i regulirani, otpisat ćemo to kao običnu nezgodu i nećemo tome pridavati preveliku važnost. Iako sva autonomna stanja imaju svoju ulogu u preživljavanju, cilj je da ventralno-vagusno stanje reguliranosti bude aktivno kako bismo se osjećali sigurno i ostvarivali interakciju sa svijetom, a da simpatičko i dorzalno-vagusno stanje djeluju u pozadini i pomažu nam zadržati psihičko i fizičko zdravlje.
Naravno, ne možemo preko noći razviti sposobnost povratka u sigurnost kad god to poželimo, ali uz niz neuralnih vježbi koje Dana donosi u ovoj knjizi možemo razviti živčani sustav s većom sposobnošću oporavka, što vodi rastu, zdravlju, obnavljanju i koregulaciji. Neki od najvažnijih načina „hranjenja“ živčanog sustava su povezivanje i slušanje, to jest opažanje u kojem smo stanju i koje znakove opasnosti i sigurnosti nalazimo, razvijanje fleksibilnosti i briga za sebe. Biti usidren u svom tijelu znači djelovati iz stanja regulacije, a ne zaštite, zbog čega ćemo se osjećati sretnije, ali i na svijet gledati suosjećajno i radoznalo te se lakše povezati s drugima. Polivagusna teorija nudi novo razumijevanje duševnog i tjelesnog zdravlja, a ovo je odlična početna točka ako želite saznati više o njoj.