U čemu je tajna transurfinga

S ruskog prevela Ivančica Tarade, uredila Danijela Duvnjak. 

Tko je Vadim Zeland?

Na ovakvo pitanje svojim zaintrigiranim čitateljima obično odgovaram: "Nitko." Moja biografija ne može i ne bi trebala buditi zanimanje s obzirom na to da ja nisam tvorac transurfinga, nego samo njegov "prenositelj". Nužno je da budem „nitko“, tek prazna posuda, kako svojom osobnošću ne bih narušio to drevno Znanje koje otvara vrata u svijet u kojem nemoguće postaje mogućim. Stvarnost prestaje postojati kao nešto izvanjsko i neovisno – ako se slijede određena pravila njome je moguće upravljati. Tajna, prikrivena samo onim što se nalazi na površini, je toliko veličanstvena da osobnost njezinog prenositelja prestaje biti važna. Pozornost zaslužuju Čuvari koji su mi prenijeli to Znanje, međutim oni više vole ostati u sjeni.  Do raspada Sovjetskog Saveza bavio sam se istraživanjima na području kvantne fizike, zatim kompjuterskom tehnologijom, a sada – knjigama. Živim u Rusiji. Ostalo nema nikakvo značenje, kao ni ovo, uostalom.

Kako ste došli na ideju o transurfingu?

Transurfing nije ideja i nisam je ja smislio. To je drevno Znanje koje je do nas stiglo iz davnih tisućljeća. Znanje je predano meni i nastavlja se prenositi transcendentnim putem. Nitko me njemu nije podučavao i o tome nisam nigdje čitao. Informacija sama dolazi u glavu. Ne mogu objasniti kako se to događa. Ja sam običan čovjek i ne komuniciram s vanzemaljcima ili duhovima. Jedina osoba koju bih mogao nazvati svojim Učiteljem je Čuvar – jedan od onih koji su čuvali drevno Znanje, a koji mi se jednom javio u snu, nakon čega je krenuo priljev informacija. Susret s Čuvarom opisan je u knjizi "Transurfing 1". Nakon tog susreta cijeli se moj život naglo promijenio: odjednom, iz čista mira, bivši fizičar koji se nije isticao nikakvim izvanrednim sposobnostima, počeo je pisati knjige…

Što vas je nagnalo da napišete knjigu, odnosno, nekoliko knjiga?        

Vjerojatno je do prekretnice došlo kad se skupila kritična masa pogrešaka u mom životu. Da sam barem mogao pročitati svoju knjigu "Transurfing" prije nekih 25 godina! Moj bi život bio sasvim drukčiji – puno lakši i sređeniji. Ali u tom slučaju ne bih mogao napisati tu knjigu… Jer, nakon što sam prošao kroz sve teškoće, otvorio se kanal kroz koji su prodrle informacije.

Prije toga sam se cijelog života bavio anti-transurfingom, to jest, sve sam radio baš obratno. Pametni uče na tuđim pogreškama, a budale na vlastitim. U tom sam smislu bio izrazito velika budala. Međutim, što mislite, čija se lekcija bolje usvaja: vlastita ili tuđa? Pametna je osoba samo upućena u to što je ispravno, a što nije. Drugim riječima, ima informaciju, ali je ne razumije. Za razliku od pametne osobe, budala sa svakom kvrgom zadobivenom na čelu osjeća i shvaća samu suštinu pogrešaka koje čini, a to znači da raspolaže pravim znanjem. Očigledno je da samo budala može postati prenositelj Znanja.

Kojoj čitateljskoj publici je knjiga namijenjena?

Sudeći prema pismima mojih čitatelja, nije važan ni geografski položaj, ni uzrast ni socijalni status. Međutim, treba spomenuti da ovo Znanje nije za svakoga. Nije ga svatko spreman prihvatiti, s obzirom na to da se transurfing ne uklapa u okvire uobičajenog pogleda na svijet. Ljudi duboko spavaju čak i kad su budni, iako im se čini da ne spavaju. Kao što je već dokazano, transurfing prihvaća samo ona osoba koja je u stanju probuditi se. Moje knjige, u pravilu, kod jednih izazivaju veliko ushićenje, a kod drugih odlučno odbijanje. Ipak, mnogobrojna pisma zahvale svjedoče o tome da je broj ovih drugih zanemariv.

Što je "model varijanti"?

Stvarnost ima dva oblika: fizički koji možemo dotaknuti rukama i metafizički koji se nalazi izvan osjetilnog područja, ali zato nije manje objektivan. U određenom smislu svijet je beskonačno dvostrano ogledalo. S jedne se strane nalazi materijalni svemir, a s druge se prostire metafizičko prostranstvo varijanti – informacijska struktura u kojoj se čuvaju scenariji svih mogućih događaja. Broj varijanti je beskonačan, kao što je beskonačan broj mogućih položaja točaka na koordinatnoj ravnini. Tamo je zapisano sve što je bilo, što jest i što će biti i odatle nam dolaze snovi, vidovitost, intuitivna znanja i iznenadne spoznaje. Energija čovjekovih misli pod određenim uvjetima može materijalizirati ovaj ili onaj sektor prostranstva varijanti. U stanju koje se u transurfingu naziva jedinstvom duše i razuma, rađa se tajanstvena moć – izvanjska namjera. Ako se pridržavate određenih uvjeta, ta moć će ispuniti "narudžbu" i ostvariti ono što želite postići.

Je li ova knjiga još jedna u nizu tehnika za samopomoć?

Transurfing nije metoda samopomoći, nego način razmišljanja i djelovanja tako da imate ono što želite. Ne da to postižete, nego upravo imate. I pritom ne trebate mijenjati sebe, nego se vratiti k sebi.

 Sve je vrlo jednostavno. Kad se borite protiv svijeta, on se bori protiv vas. Kad prekinete svoju borbu, svijet vam dolazi ususret.

Ako si jednostavno dozvolite imati to što ste zamislili, izvanjska namjera će pronaći način da vam to pruži. I tada će se, jednog lijepog dana, ostvariti ono što drugi nazivaju čudom. Očajnički želite postići cilj? Dovoljno je željeti, ionako ćete to postići. Jednostavno mislite o tome da uzimate ono što je Vaše. Uzimajte smireno, bez zahtijevanja i ustrajnosti. Jer, ja to hoću i u čemu je onda problem? Dobit ću sve što želim.

Društvo vam nameće sasvim drukčiji scenarij. Tjeraju vas da se za svoje ciljeve borite. Zbog toga morate objaviti rat i sebi i svijetu. Uvjeravaju vas da niste savršeni i da nećete postići cilj sve dok se ne promijenite. Nakon što se promijenite, trebate se uključiti u borbu za svoje mjesto pod suncem. Cijeli taj scenarij teži samo jednom jedinom cilju – oduzeti vam energiju i stjerati vas u ćeliju matrice. Boreći se sa sobom, predajete energiju matrici. Uključujući se u bitku protiv svijeta, radite to isto.

Jeste li uspjeli mnogo postići u toj borbi? Prisiljeni ste potišteno ići na posao ili na studij koji vam je dosadio, kao da idete na robiju. A netko drugi za to vrijeme uživa u skijaškom odmaralištu ili se grije na suncu pokraj mora. Možda su oni pobijedili u borbi i zato sada uživaju u životu? Većina ljudi koja sudjeluje u borbi, uz sav trud nije u stanju za svoga života skupiti dovoljno novca da otputuje na skijanje.

Transurfing predlaže načelno drukčiji put. Potrebno je prekinuti borbu za mjesto pod suncem, izaći iz općeg sustava i otići svojim putem – jednostavno si dozvoliti imati. Kako to treba shvatiti, doznat ćete iz knjiga "Transurfing".

Što ove knjige čini djelotvornijim od drugih?

Transurfing, primjerice, nerijetko uspoređuju s djelom Carlosa Castanede. Možda zbog djelomične podudarnosti terminologije. Međutim "Put Ratnika", poznat iz knjiga Carlosa Castanede i Theuna Maresa nije ni približno transurfing, nego temeljno oprečno učenje Tolteka. I ako netko pokušava usporediti ova dva učenja, znači da ne razumije dobro niti jedno od njih. Bez obzira na to što i jedno i drugo vode prema istom cilju, točnije prema slobodi, pri čemu se ne pokoravaš svijetu, nego on tebi, putovi do te slobode vode u različitim smjerovima: sljedbenici Tolteka pokušavaju natjerati svijet da se pokori, a transurferi mu to pokušavaju dozvoliti. Očigledno je da se metode postizanja cilja razlikuju u principu.

Po čemu se vaša knjiga razlikuje od knjige Tajna?

Razlika je u tome što se jedno te isto Znanje proučava s različitog gledišta. Općenito, uspoređujući jedno učenje s drugim, možemo doći do samih Upanišada. A smisao? Sva ta Znanja proizlaze iz jednog izvora. Zbog toga jedna te ista otkrića nerijetko otkrivaju različiti ljudi, neovisno jedni od drugima, a mnoge nove ideje javljaju se istodobno na različitim krajevima planeta.

Pokušajte pronaći učenje koje ne bi imalo ništa zajedničko s ostalima. Ako se takvo pronađe, odnosit će se na neku drugu stvarnost. No ljudski razum nije sposoban stvoriti ništa što ne bi imalo veze s našim svijetom. Čak se i fantastika prije ili kasnije utjelovi u stvarnosti. Autori znanstvene fantastike opisuju onu stvarnost koja (možda, trenutno) nije realizirana. Zapravo sve te ideje i slike, baš kao i snovi nisu proizvod razuma – one postoje objektivno i stacionarno u jednom polju informacija. I svi, jednako "učitelji" kao i obični ljudi imaju zajednički pristup jednoj te istoj bazi podataka.

Sve je vrlo jednostavno, kao da odlazite u biblioteku i uzimate knjigu po želji, s bilo koje police. Jedini uvjet je da povjerujete u svoje sposobnosti, iskoristite svoje pravo da koristite Znanje, a zatim odlučite to Znanje i dobiti. Postavljajte si pitanja i usudite se na njih samostalno odgovoriti. Tko se usudi, taj dolazi do otkrića, komponira glazbu, piše knjige, stvara remek-djela na različitim područjima. Znanje otkriva onaj tko je obznanio svoju namjeru da ga uzme.

Kako je ta teorija djelovala na vas?

Naravno, da nisam provjerio transurfing na vlastitom iskustvu, ne bih drugima uspio objasniti kako funkcionira. Tehnika djeluje besprijekorno i rezultati, u pravilu, nadmašuju sva očekivanja. Vrlo često se događa ono što se nikako ne uklapa u okvire uobičajenog iskustva. I iako su sva ta čuda u potpunosti objašnjiva s točke gledišta transurfinga, ja se do sada nisam uspio na njih naviknuti i svaki se put iznova čudim: je li to moguće?! Te iste osjećaje – divljenje i ushićenje – doživljava onaj tko je pokušao upravljati stvarnošću snagom vlastite namjere. Divljenje proizlazi iz toga što je razum navikao prihvaćati stvarnost kao nešto izvanjsko i postojeće neovisno o našoj volji. Ushićenje proizlazi iz toga što se prestaješ osjećati malenim čovjekom, ovisnim o okolnostima i počinješ sam kreirati svoj svijet.

Koliko vam je vremena trebalo da razvijete teoriju transurfinga?

Teoriju transurfinga nisam razvio ja, već je ona postojala i još uvijek postoji u prostranstvu varijanti. Moja je zadaća bila samo da je "preuzmem". Može se činiti neobičnim, ali knjige ne pišem uobičajenim redoslijedom, od početka do kraja, već paralelno – sva poglavlja istodobno. Obično mi u glavu spontano dolaze zasebne misli koje zapisujem. Kad se nakupi dovoljna količina takvih fragmenata, oni se na neki način sami od sebe slažu u cjelinu. Preostaje mi da ih međusobno povežem i objavim rukopis. Tako se, od neusklađenih fragmenata, sastavlja cijela knjiga, doslovce poput mozaika. Na knjigu utrošim otprilike godinu do godinu i pol dana. Produktivnost nisam mjerio, ali događa se da tijekom nekoliko tjedana ne uspijem napisati ni stranicu. I vidljivo je da to nije bez razloga. Čim pokušaš raditi koristeći razum, to jest logički razmišljati – ništa se ne događa. Kao da vas neka sila drži i ne pušta sve dok do vas ne dopre ono što trebate shvatiti. Istinsko znanje dolazi samo od sebe, bez upozorenja, negdje iz dubine duše. Ja ne znam izmišljati.

Je li teško slijediti ovu teoriju?

Transurfing je jednostavna i istodobno vrlo učinkovita tehnika upravljanja stvarnošću, orijentirana na prosječnog čovjeka koji ne vlada nikakvim posebnim sposobnostima. Pristižu mi brojna pisma čitatelja koji tvrde da im transurfing uvelike i vrlo konkretno poboljšava kvalitetu života. Svi imaju različite rezultate – ono što naruče, to i dobiju: posao, visoku plaću, automobil, stan, pronalaze partnera (partnericu), rješavaju se kompleksa, problema i tako dalje.

 Kako je moguće jednostavno "dobiti ono što želiš"?

Kad bismo bit transurfinga opisali u kratkim crtama, rekli bismo da je vaš svijet ono što o njemu mislite. Svijet poput ogledala odražava vaš odnos prema njemu. Ako je čovjek uvjeren da je na ovom svijetu ono najbolje već rasprodano, tada za njega, zapravo, ostaju samo prazne police. Ako misli da za dobru robu treba izdržati stajanje u dugačkom redu i skupo platiti, tako će se i dogoditi. Ako su očekivanja pesimistična i puna sumnje, sigurno će biti opravdana. I ako čovjek očekuje susret s neprijateljskim okruženjem, njegovi će se predosjećaji ostvariti.

Međutim, ako se čovjek ispuni bezazlenom mišlju da svijet za njega čuva sve najbolje, to će se također iz nekog razloga dogoditi. Čudak koji ne zna da se sve ne dobiva na lak način, odjednom se na neshvatljiv način nađe pored tezge na koju kao da su robu dovezli specijalno za njega. I onda se dogodi da prvi kupac sve dobiva besplatno. A iza njega je već dugačak red onih koji su uvjereni da je životna realnost puno mračnija, a da budalama jednostavno sve polazi za rukom. I ako sretni čudak, nakon što se jednom susretne sa "stvarnim životom", promijeni svoj odnos prema svijetu, stvarnost će se suglasno tome izmijeniti i gurnuti "onoga koji je progledao" na sam kraj reda.

Transurfing otvara oči za varljivost izvanjskog svijeta. Glavna iluzija je ta da stvarnost postoji sama po sebi, neovisno od vas i da ju je nemoguće kontrolirati. Zapravo je čovjek sposoban oblikovati vlastitu stvarnost. Ali za to treba primijeniti određena pravila. Detaljnije o tome pročitajte u knjigama "Transurfing".

U svojoj knjizi kažete da imamo slobodu izbora i govorite o sličnim varijantama. Što bih trebao učiniti ako izaberem pogrešnu liniju života ili "previše sličnu" varijantu?

 U okvirima intervjua mogu ponuditi jedan koristan princip koji se zove koordinacija namjere. Čovjekov život, kao i bilo koje drugo gibanje materije, predstavlja slijed uzroka i posljedica. Posljedica je u prostranstvu varijanti uvijek smještena blizu u odnosu na svoj uzrok. Baš kao što jedno proizlazi iz drugog, tako se i sektori prostranstva, koji se nalaze jedan blizu drugoga, postrojavaju u linije života. Svaki događaj na liniji života ima dva račvanja – na povoljnu i nepovoljnu stranu. Svaki put kad se susretnete s ovim ili onim događajem, birate kako ćete se prema njemu odnositi. Ako na događaj gledate pozitivno, dospjet ćete na povoljnu stranu račvanja linije života. Međutim, sklonost prema negativnom razmišljanju, tjera vas da izražavate nezadovoljstvo i izabirete nepovoljno račvanje. Čim vas je nešto razljutilo, odmah slijedi nova neugodnost. I zato se događa da mislite kako "nevolja nikad ne dolazi sama". Ali niz neugodnosti ne dolazi zbog same nevolje, nego zbog vašeg odnosa prema njoj. Zakonitost se stvara ovisno o izboru na mjestu račvanja.

Princip koordinacije namjere svodi se na sljedeće: ako na događaj koji se čini negativnim odlučite gledati kao da je pozitivan, upravo će takav i biti. Zapamtite: ma kako vam loše bilo sada, u budućnosti vas očekuje neko vrlo ugodno iznenađenje, pod uvjetom da u određenom trenutku sačuvate koordinaciju. Pred svakim iskušenjem recite sami sebi: ako se dogodi – dobro, ako ne, također je dobro. Ako vam nešto ne pođe za rukom, to samo znači da ste izbjegli druge nepoznate probleme. S takvim stavom smireno kročite ususret sudbini koju sami stvarate. Od sada vjerujte da, bez obzira na to što se dogodi, sve ide kako treba.

Dakle, govori li ova knjiga samo o pozitivnom razmišljanju?

To nije običan optimizam, nego tehnika svjesnog upravljanja stvarnošću. Da ste i tri puta optimist, nećete uspjeti u svim okolnostima sačuvati vedrinu duha, ako je s vašom psihom sve u redu. Optimist se jednostavno nada da će sve biti dobro, ali to čini nesvjesno zato što je takve prirode. A ako sam pesimist, što ću onda? Zar je moguće uvjeriti me u to trivijalno "sve će biti u dobro"? To mi nije dovoljno. Zašto će biti dobro?

Eto, primjerice, ja sam osobno pesimist. I to mi je kvarilo život sve dok nisam počeo svjesno upravljati svojim odnosom prema stvarnosti. Ako se dogodi neugodnost, svjesno je preokrećem i proglašavam "ugodom". I to u potpunosti djeluje – sve se u konačnici sretno završava zato što se tijek događaja pri takvom odnosu uvijek usmjerava na sretnu liniju života. Sada ja upravljam stvarnošću, a ne ona mnome.

Koju biste poruku voljeli prenijeti ovom knjigom?

Ako to pokušam objasniti u dvije riječi, neće biti potpuno jasno. Zapravo, ovo je tema za zasebni članak. Stoga će odgovor biti dosta opširan.

Prije svega, knjiga će suočiti čitatelja s jednom šokantnom činjenicom, čiji cjelokupni užas nije svatko spreman spoznati i prihvatiti. Naime, uvijek je lakše živjeti u svijetu punom iluzija, koji je zato mnogo ugodniji, nego u zastrašujućoj, ali vjerodostojnoj stvarnosti. Iluzija je u tome da se motivacije i postupci čovjeka, navodno, nalaze pod kontrolom njegove svijesti. U stvarnosti to baš i nije tako. Ili točnije, to uopće nije tako. Znanstvenici uzalud proučavaju psihu kao zaseban objekt, kao svojstvo ljudskog razuma. Ne radi se o tome kako je građena ljudska psiha, nego o tome da razum nema slobodnu volju – njime upravljaju izvana. I ne čine to odgojitelji i učitelji, niti činovnici i šefovi, nego jezgre nematerijalnog svijeta.

Kao što je poznato, energija misli ne nestaje bez traga. Kad grupa ljudi započne razmišljati u jednom smjeru, njihovi "misaoni valovi" slažu se jedan na drugog i u oceanu energije nastaju nevidljive, ali stvarne energo-informacijske strukture – klatna.

Kad nastanu, klatna se počinju samostalno razvijati. Namjera im je podčiniti ljude – elemente strukture, svojoj volji, ali s obzirom na to da nemaju razum, to čine nesvjesno. Ne možemo reći da su klatna neka vrsta zle sile. Oni su sličniji biljkama-parazitima ili pseudoživim programima koji, nakon što su ugrađeni u strukturu, određuju njezino ponašanje. Klatna postoje kao nadgradnja nad svakom ljudskom zajednicom, bila to obitelj, škola, poduzeće ili država. Može se činiti nevjerojatnim da ljudi nisu svjesni da bez svoje volje djeluju u interesu klatna. Štoviše, to je činjenica.

Nijedna struktura ne živi i ne razvija se jednostavno kao posljedica namjernog djelovanja ljudi – njezinih elemenata. Struktura upravlja klatnom, slično kao što posao koji se automatski obavlja upravlja algoritmom. Članovi strukture mogu svojevoljno djelovati, ali nisu slobodni u svojim motivacijama i prisiljeni su, u pravilu, nesvjesno djelovati u interesima strukture.

Klatna se hrane ljudskom energijom. Kad ste nečime iznervirani i izražavate svoje burno negodovanje, energiju predajete klatnu. Sve što je potencijalno sposobno u vama izazvati jake, negativne emocije, izazvala su klatna. Negativna je energija njihova omiljena hrana.

Na primjer, kad počinje nogometna utakmica, nad stadionom visi objekt u obliku omanje lopte. Ta je lopta nevidljiva s obzirom na to da postoji u nematerijalnom svijetu, ali od nje se počinju pružati stvarni energetski pipci prema svakom navijaču. Usporedo s emocijama koje se usijavaju zbog utakmice, klatno se puni energijom i raste. Ubrzo dostiže ogromnu veličinu. Kad se igra završi, ponovno se stisne u omanju loptu i odleti. Ono najgore nije to što klatna gutaju energiju, nego to što na neki način tjeraju ljude da se ponašaju tako da se te energije izlučuje još više. Ako ste zbog nečega zabrinuti i napeti, ljudi oko vas će raditi upravo to što vas nervira i to upravo tada kad želite da vas svi ostave na miru. Djeca počnu „skakati po glavi“ iako su se do tada mirno ponašala. Netko pored vas počinje vam nečime dosađivati. Različiti subjekti motaju vam se pod nogama i gnjave vas svojim problemima. Ako nekoga čekate s nestrpljenjem, taj dugo ne dolazi. Ako nekoga ne želite vidjeti, obavezno će se pojaviti. I tako dalje.

Sami možete potvrditi da vam svijet oko vas često utječe na živce. Naravno, kod svakoga u različitoj mjeri i na drukčiji način. No općenito je tako da ako vas u određenom trenutku nešto može izbaciti iz ravnoteže, to će se i dogoditi.

Pretpostavimo da nekud žurite i bojite se da ćete zakasniti. Od tog trenutka sve počinje djelovati protiv vas. Ljudi će vam prepriječiti put i pristojno koračati u koloni, a vi ih nećete moći lako zaobići. Morate što prije proći kroz vrata, a na njima se doslovno stvorio red ljenjivaca koji jedva podižu noge. Na autocesti se događa isto to. Čini se kao da su se svi dogovorili da vas izlude.

I taj pritisak izvana postaje sve intenzivniji, usporedo s nakupljanjem bijesa. Što je veća vaša napetost, aktivnije će vam smetati ljudi oko vas. No evo nečeg vrlo zanimljivog: oni se tako ne ponašaju s predumišljajem. Čak im ne pada na pamet da to nekome može smetati. Radi se o tome da se pokretačka sila koja stvara podsvjesne motive ne nalazi unutar ljudske psihe, nego izvan nje.

Postavlja se pitanje kako se suprotstaviti utjecaju klatna? Da biste to postigli morate prestati negativno reagirati na svaku sitnicu. Drugim riječima, budite svjesni i ne nasjedajte na provokacije. Potrebno je svjesno prestati reagirati na ono što vas ljuti i tada će takve situacije nestati.

Ali to još nije sve. U svijetu se događa mnogo značajnih i strašnih stvari koje su skrivila klatna. Ratovi, revolucije, borba za sirovine i tržište, konkurencija, terorizam – sve je to samo vrh ledenog brijega kojeg možemo proučavati. U nevidljivoj i nematerijalnoj osnovi tih pojava nalazi se neprekidna bitka klatna. Upravo ona provociraju praktički sve konfliktne situacije jer se hrane energijom koja pritom nastaje. S te strane dvostranog ogledala, na nematerijalnom planu, nastaju stvari o kojima mnogi radije ne bi željeli ništa znati.

Pitat ćete se kako je takvo što moguće. Pa ljudi po svojoj inicijativi ratuju jedni protiv drugih? Ipak, realni začetnici svega toga su klatna. Uzmimo za primjer donekle primitivnu strukturu – mravinjak. Znanost ne može razumno odgovoriti na koji se način upravlja kolonijom. Jer čudesno je kako u mravinjaku postoji jasna podjela dužnosti, a ne postoji hijerarhija. Zašto svi kukci djeluju organizirano kao da žive u organizaciji sa središnjom upravom?

Mravi međusobno komuniciraju preko izlučivanja mirisnih tvari – feromona. Stazice s određenim mirisom pomažu im da pronađu put do kuće i hrane. Ali na koji se način informacija istodobno prenosi svim članovima kolonije? Ne može biti riječi ni o kakvim višim oblicima izmjene informacija među mravima. Zašto bi inače trebali koristiti tako primitivan skup informacija kao što su mirisi?

Što objedinjuje zasebne članove i organiziranu koloniju? Klatno. Istodobno sa stvaranjem i razvojem strukture, oblikuje se energo-informacijska jezgra koja preuzima funkciju upravljanja u stabilizaciji te strukture. Između klatna i elemenata strukture postoje izravne i uzajamne veze. Klatno postoji na račun energije svojih sljedbenika i usklađuje njihovu djelatnost ujedinjujući ih u organizirano društvo.

Tako je i u ljudskom društvu – svi procesi nalaze se pod kontrolom tih nematerijalnih jezgri. Svijet se ubrzano pretvara u matricu i to uopće nije znanstvena fantastika. Naravno, sve je drukčije nego u poznatom filmu gdje se ljudi razvijaju u ćelijama s pipcima, a sav njihov život je virtualna iluzija. No realna situacija je već vrlo blizu tomu.

Općenito, da bi se čovjeka potjeralo u matricu, potrebno ga je omotati mrežom ispletenom od ovisnosti. Posljednjih nekoliko godina pojavila se masa novih ovisnosti: hrana od koje ljudi postaju pretili; virtualna kompjuterska stvarnost rezultirala je ovisnošću o igricama i internetu; mobilni telefoni bez kojih ljudi osjećaju tugu i usamljenost. Najgore je to što čovjek kojeg sustav podčinjava ne samo da gubi slobodu izbora, nego počinje željeti upravo ono što sustavu odgovara.

Takvi se procesi danas odvijaju u cijelome svijetu. Zato je naša zadaća da očuvamo svjesnost kako se jednom ne bismo probudili u ćeliji matrice. Vrlo slično tome je to da klatnima služimo kao hrana koju ona specijalno uzgajaju za svoje ciljeve. Ljudsko društvo je tako ustrojeno da ne može postojati bez klatna. Ali ona također trebaju nas. Osviješten čovjek je sposoban iskoristiti klatna za svoje ciljeve. Ovdje postoji jako puno mogućnosti, ali to je već poseban razgovor.

Napisali ste cijelu seriju knjiga o transurfingu. Treba li ih čitatelj sve pročitati kako bi shvatio teoriju i poboljšao svoj životni put?

Svaka nova knjiga otkriva neke nove nijanse. I još je puno stvari koje nisam spominjao. Ali, naravno, za početak će biti dovoljno pročitati prva tri dijela. Nije važno samo čitati, nego primjenjivati usvojeno znanje u praksi. Tada ćete i sami početi otkrivati nevjerojatne stvari. Transurfing je moćna tehnika upravljanja stvarnošću koja otvara vrata u drugi svijet u kojem vi više niste marioneta, nego Gospodar svoje sudbine.