Pisanje kao spas: kako je dnevnik Suleike Jaouad postao put kroz bolest i natrag prema životu

"Vodim dnevnik otkad znam za sebe. On mi čuva sjećanja i čežnje. Služi mi da bilježim prijelomne trenutke, preživim najteže oluje i prođem kroz međuprostor između „više ne“ i „još ne“. Kao tinejdžerica pisala sam dnevnik kad mi je bilo slomljeno srce i dok mi je tijelo raslo, ali i uoči važnih i stresnih prijelaza, poput odlaska na fakultet i traženja puta nakon diplome. Sve te stranice povezuje pitanje koje se stalno vraćalo: „Što ću učiniti sa svojim životom?“ Ispunjavala sam stranice beskrajnim kombinacijama i mogućnostima – kao u filmu Voli, ne voli – zamišljajući kako bi sve mogao izgledati moj život: s kim bih se budila, bih li bila odvjetnica ili književnica, bih li imala djecu ili pse, i sve između toga.

Dnevnik je od hobija postao spas kad su mi u dvadeset drugoj godini dijagnosticirali leukemiju. Znala sam da je dijagnoza ozbiljna – liječnici su mi rekli da imam samo 35 posto šanse za dugoročno preživljavanje – ali sam liječenju pristupila s mladenačkom naivnošću. Mislila sam da ću u društvu bolesnih ostati samo nakratko: nekoliko tjedana kemoterapije u bolnici, zatim transplantacija koštane srži, pa povratak u stari život. Na odjel za rak donijela sam igle za pletenje i vunu s ciljem da do izlaska postanem stručnjakinja za šalove. Još luđe, spakirala sam debele klasike poput Rata i mira, vedro govoreći roditeljima kako ću vrijeme iskoristiti da pročitam cijeli zapadni književni kanon. Uvijek sam bila ambiciozna i vjerovala sam da mogu zadržati razinu produktivnosti iz vremena prije bolesti.

Lako je biti pun energije kad vas obuzme velika ideja. Ali što učiniti kad nemate ništa? Samo ostati u krevetu?

Ali vrijeme i nedaće imaju poseban način da nam razbiju iluzije pa su do kraja ljeta sve moje nestale. Nakon tjedana provedenih u izolaciji u bolničkoj sobi, izbodena iglama i bombardirana beskrajnim pitanjima, trpeći brutalne nuspojave kemoterapije, saznala sam da standardno liječenje ne djeluje. Umjesto da ne stanu, leukemijske stanice u krvi više su se nego udvostručile. Moja koštana srž počela je propadati i jedina opcija bio je klinički pokus faze II. Eksperimentalno liječenje za koje još nije bilo do kaza ni da je sigurno ni učinkovito značilo je zastrašujuću neizvjesnost u trenutku kada sam očajnički htjela sigurnost. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci novi su kemoterapijski lijekovi počeli djelovati, sporo ali učinkovito uništavajući leukemiju i otvarajući put transplantaciji – ali su ujedno ostavljali teže posljedice nego što sam mogla zamisliti.
Dotad sam već dobar dio godine provela po bolnicama – ne samo zbog liječenja, već i zbog opasnih komplikacija, od neutropenijske vrućice do sepse. Imunitet mi je nestao i više nisam smjela ići u restorane, kina ni u bilo kakve prostore s mnoštvom ljudi. Svaki put kad bih izašla iz kuće morala sam nositi rukavice i masku. Liječnici su me upozorili da i obična prehlada može biti kobna. Biti prikovana za bolnički krevet, nesposobna obavljati i osnovne stvari bez pomoći – čak i tuširanje – gurnulo me u duboku depresiju. Više me nije mučilo pitanje „Što ću učiniti sa svojim životom?”, nego „Tko sam ja i što mi je uistinu važno?” Nisam sebe više prepoznavala. Pomisao da bih mogla plesti šal ili čitati – a kamoli Rat i mir – činila mi se ne samo naivnom nego i smiješnom. Imala sam osjećaj da je moj život završio i prije nego što je uopće počeo.
Ono što me izvuklo iz tog očaja bio je stodnevni projekt – inicijativa koju je pokrenuo Michael Bierut, dizajner i profesor na Yaleu. Zamisao je da svakog dana, tijekom sto dana, napravite jedan kreativan čin – crtež, pjesmu, fotografiju, ili u nekom drugom mediju koji vas nadahnjuje. Cilj projekta je da disciplinu primjenjuje kao sredstvo za kreativnu inspiraciju. Kako Bierut kaže: „Lako je biti pun energije kad vas obuzme velika ideja. Ali što učiniti kad nemate ništa? Samo ostati u krevetu?”

Za svoj kreativni čin odabrala sam ono što mi je oduvijek pružalo utjehu u trenucima kaosa – pisanje dnevnika.

Obeshrabrena i prepuštena sama sebi, vjerojatno bih na to pitanje odgovorila s „da”. Stodnevni projekt predložila mi je prijateljica s fakulteta – ideja je bila da ga svi provodimo zajedno kako bismo ostali povezani u tim teškim vremenima. Moji roditelji očajnički su tražili nešto za što bi se mogli uhvatiti da ne razmišljaju o mogućim lošim vijestima te su se odmah uključili. Tata je svaki dan zapisao po jednu uspomenu iz djetinjstva u Tunisu (i u duhu Tisuću i jedne noći, inzistirao je na tome da ih bude 101). Mama je svaki dan oslikavala jednu keramičku pločicu i, kad je završila, složila ih je u štit i objesila iznad mog kreveta kao neku vrstu zaštitnog amuleta. Njihovo je oduševljenje bilo zarazno pa sam tako i ja, iako nevoljko, pristala sudjelovati. Za svoj kreativni čin odabrala sam ono što mi je oduvijek pružalo utjehu u trenucima kaosa – pisanje dnevnika.

Vođenje dnevnika tijekom bolesti omogućilo mi je da se na produktivan način suočim s novom stvarnošću.

Često nije bilo lako sjesti i pisati, ali projekt mi je pružio to liko potrebnu strukturu, osjećaj odgovornosti i, najvažnije, prostor za moj nemirni um. Počela sam se koristiti dnevnikom kao novinarskim blokom u koji sam bilježila ulomke razgovora medicinskih sestara ili prizore koje sam vidjela kroz bolnički prozor: sićušne ljude u odijelima kako žure na posao; tinejdžere koji se ljube na klupama; drveće u parku koje prvo poprima zlatne nijanse, zatim ostaje bez lišća, a onda ga okuju ledene sige. U dnevnik sam pretočila sav svoj bijes kako bih izbacila ljutnju zbog svoje situacije, zbog tijela koje me izdalo, zbog dobronamjernih fraza poput „ostani pozitivna” i „traži u svemu nešto dobro”. Zapisivala sam svoje grozničave snove. Crtkarala sam. Pravila popise. Propitivala sam stvari koje nisam mogla izreći naglas – čak ni sebi. Ono što bih napisala ponekad bi bilo nepodnošljivo teško, ali nakon toga bih uvijek osjetila olakšanje, kao da sam se riješila tereta. A uz svaki tužan trenutak koji sam zapisala, počela sam primjećivati i one lijepe, pa čak i smiješne, koji su se paralelno odvijali.

Vođenje dnevnika tijekom bolesti omogućilo mi je da se na produktivan način suočim s novom stvarnošću. Umjesto da se zatvorim ili prepustim očaju, mogla sam pratiti obrise svojih mi sli i osjećaja i steći dojam da ipak imam izbor i neku kontrolu. A kad sam naučila kako se na papiru nositi s okolnostima, ponovno sam se mogla povezati s ljudima oko sebe i izreći istinu o tome kako sam zaista. Zauzvrat, i oni su počeli činiti isto te smo zajedno otkrili nove dubine intimnosti i ljubavi. To me naučilo da, ako vodite razgovor sa sobom, možete onda i sa svijetom. To se doslovce i obistinilo otprilike godinu dana nakon dijagnoze, kad sam svoje zapise iz dnevnika pretvorila u materijal za svoj prvi novinarski posao: tjednu kolumnu u New York Timesu u kojoj sam bilježila iskustvo mlade osobe s rakom. Zvala se Life, Interrupted (Život, u prekidu).

A ipak, ono što mi se dogodilo nije bio prekid – što sam shvatila tek mnogo kasnije. Riječ „prekid” sugerira kratak zastoj nakon kojeg se vraćate onome što ste radili. Moja bolest nije bila kratka, a ni moj se život nije mogao nastaviti tamo gdje je stao. Provela sam četiri iscrpljujuće godine na liječenju prije nego što su me proglasili izliječenom od raka i prije nego što sam napustila onu nemilosrdnu bolničku rasvjetu. Tako sam dugo sanjala o tom danu da sam očekivala brz i sretan povratak u svoj stari život. Među tim, tijelo mi je bilo izmučeno, srce slomljeno u tisuću komadića, a jaz između onoga što sam očekivala i onoga što je stvarnost donijela bio mi je nepodnošljiv. Bila sam izgubljena u prijelazu, zarobljena između prošlosti koja me progonila i budućnosti koju nisam mogla ni zamisliti."

• • •