Najbolji pas na svijetu

" ...Imala sam dvadeset jednu godinu i bila sam nepromišljena, depresivna djevojka za koju nikada nikoga nije bilo briga, koja nije cijenila samu sebe. Studirala sam, radila dva posla i pisala svoj prvi roman, pa se Houdini sam dresirao. Iskreno, nakon Brune, Bambi i Jasona, nisam ni znala kako se to radi. Nisam se potrudila pitati petero cimera hoće li im smetati pas; jednostavno sam ga dovela kući, baš kao što je i moj otac davno doveo Whiskersa. Houdini je samo jednom imao nezgodu i to u Johnovoj neurednoj spavaćoj sobi, a nakon što se taj nervozni doktorand izvikao na njega, nikad više nije ponovio tu pogrešku. Kad bih odlazila na fakultet ili na posao, ostavila bih Houdinija u vrtu da ne smeta mojim cimerima. Ponekad bih izbivala cijeli dan, ali on nijednom nije iskopao artičoke ili ruže, jednostavno je čekao da se vratim. Nas smo dvoje bili ekipa u ovom životu.

Kad sam se vratila u New York, povela sam i Houdinija. Za nas, mi smo jedno drugom bili dom. U vrijeme kad sam unajmila stan u kvartu Chelsea na Manhattanu, on je još uvijek hodao bez povodca. Svuda sam ga vodila i nitko nije postavljao pitanja. Ulazio je sa mnom u gradski autobus, u restorane, u tadašnje kino Elgin, u supermarket. Ljudi su mislili da je pas vodič zbog njegove pasmine i zbog nevjerojatno dobrog ponašanja.

 Tijekom odrastanja uvijek sam imala napadaje panike, ali s Houdinijem sam se osjećala dovoljno sigurno da vozim na predavanja za doktorat s Manhattana na Long Island i natrag. Vodila sam ga u mali ured svoje agentice Elaine Markson na Greenwich Streetu, a kad sam stanovala u oronulom kvartu na obali, jednostavno bih ga pustila da trčkara po susjedstvu. Kad sam htjela da se vrati, samo bih zazviždala. Imao je kratku avanturu s jednom pudlicom, a kad sam ih zatekla zajedno, bio je oličenje krivice. Nikad me više nije prevario.

Iz godine u godinu sve sam više vjerovala da je Houdini magičan. Svaki je dan išao sa mnom u radnu sobu i spavao pod stolom dok sam ja pisala knjigu. Nikad ništa nije tražio, a dao mi je sve. Jednoga dana, hodajući ulicom u Chelseaju, čula sam neku ženu kako komentira: „Ova djevojka izgleda isto kao i njezin pas”, a kad sam se pogledala u izlogu jednog dućana, shvatila sam da je u pravu. Bili smo verzije jedno drugoga i to sam primila kao veliki kompliment; nisam imala baš dobro mišljenje o sebi, ali sam znala da je Houdini lijep.

Kada sam upoznala muškarca za kojeg ću se udati, Houdiniju se nije svidio i bio je hladan prema njemu. Trebala sam na to obratiti pažnju. Dobro je procjenjivao ljude i bio je u pravu, iako je volio mačku Main Coon*, koja se doselila k nama zajedno s mojim budućim suprugom. Kad smo dobili djecu, Houdini je postao njihov zaštitnik i imala sam puno povjerenje u njega da će ih čuvati. U njegovim poznim godinama nisam mu posvećivala pažnje koliko sam trebala; bila sam zaokupljena svojom obitelji, zarobljena u braku koji je bio u rasulu, u situaciji koja Houdinija nije nimalo čudila jer i dalje nije imao ništa s mojim tadašnjim suprugom, premda je i dalje svake noći spavao uz mačku.

 I dandanas mislim da ga nisam zavrijedila. I voljela bih da sam još samo jedan dan mogla provesti s njim. Mogli smo otići do plaže, gdje on ne bi obraćao pažnju na druge pse, već bi bio uz mene. Mogli smo šetati ulicama San Francisca ili New Yorka ili se odvesti u unutrašnjost jer uz njega me nije hvatala panika. Samo bih uživala u svakom trenutku. S vremenom je Houdini jedva hodao i kako je stario, gotovo bi cijeli dan proveo na svom krevetu. Nabavila sam mu navlake za šape da se ne posklizne jer su mu kukovi i noge bili vrlo slabi. Kad više nije mogao stati na noge, znala sam da je došlo vrijeme. Živio je do svoje petnaeste godine, obožavao je mačku s kojom je spavao svake noći, pazio je na moju djecu, štitio sve nas, ali najviše je volio mene. Prekrasna mačka sklupčala se i umrla dan nakon što smo dali uspavati Houdinija, bila je pretužna da nastavi živjeti. Sve mi je bilo jasno kad sam je pronašla ispod stolca u svom uredu. Nas smo troje svaki dan bili zajedno dok sam ja pisala, a sada više ništa neće biti isto. Srce mi je još uvijek slomljeno nakon svih ovih godina. I takvo će zauvijek ostati.

Otada sam imala nekoliko pasa, dobroćudnog labradora po imenu Cody i tri poljske nizinske ovčarke, uključujući sadašnju, moju voljenu Shelby, koju smatram svojom duhovnom sestrom. Ali Houdini je bio drukčiji. Budete li imali sreće, možda ćete imati čast poznavati psa kakvog se ima samo jednom u životu. Svog prijatelja, svoju srodnu dušu, životnog suputnika, ljubav vašeg života, onoga koji zna što osjećate prije nego što vi sami to znate, onoga koji zavija kad vi zaplačete, tko osjeća vašu bol i vašu radost. Ja sam bila te sreće i toga sam svjesna. Nisam ja dresirala njega, nego on mene. On je bio ono srce koje je meni nedostajalo. Bio je hrabar kad ja nisam imala hrabrosti. Za to i za još tisuću drugih stvari zauvijek ću mu biti zahvalna. Znala sam reći da je moj prvi muž bio njemački ovčar, ali sada kažem da je moja jedina prava ljubav bio nje mački ovčar. Ne prođe dan a da mi ne nedostaje i da ne poželim da zajedno pobjegnemo, nazad u Kaliforniju, u onaj dan kad sam se jednom davno dovezla u ona zlaćana brda, u ono vrijeme kad su naši dani bili još pred nama i čekali da ih proživimo..."