Vojo Šindolić o Thomasu Mertonu

"Thomas Merton se rodio 31. siječnja 1915. u gradiću Pradesu, u podnožju francuskih Pirineja, od oca Owena Mertona, slikara s Novog Zelanda, i od majke Ruthe Jenkins, slikarice iz Ohija, Sjedinjene Države. Otac i majka upoznali su se u Parizu, a vjenčali u Londonu. Merton je studirao na prestižnom Sveučilištu u Cambridgeu, u Engleskoj, a potom i na Sveučilištu Columbija u New Yorku. U opatiju Gethsemani, savezna država Kentucky, ušao je 10. prosinca 1941. Upravo na taj dan dvadeset i sedam godina kasnije Merton je 10. prosinca 1968. u Bangkoku tragično izgubio život od strujnog udara, na samom kraju tromjesečnog putovanja istočnom Azijom, za vrijeme kojega je održao brojna predavanja o dodirnim točkama između budizma i kršćanstva. Tjedan dana kasnije, njegovo tijelo bilo je prebačeno u Sjedinjene Države (kakve li ironije!) – vojnim zrakoplovom zajedno s tijelima američkih vojnika poginulih u Vijetnamu. Pokopan je na samostanskom groblju opatije Gethsemani u kojoj je proveo najznačajnije i najplodnije godine svoga života.

Što reći o bratu Louisu, kako je bilo svećeničko ime Thomasa Mertona, tom “svjedoku života” kako je o samom sebi pisao u Azijskom dnevniku. Napisao je autobiografiju svojih ranih godina Brdo na sedam katova (The Seven Storey Mountain, Harcourt Brace, New York, 1948.) koja je postigla veliki uspjeh u Americi i diljem svijeta. No, danas znamo da su trapistički cenzori smatrali da Merton nije bio dorastao napisati autobiografiju (s jedva 29 godina života) i da je odveć otvoreno govorio o svojoj prošlosti. Stoga je otprilike jedna trećina teksta izbačena ili ublažena, a originalni tekst se nije uspio sačuvati. No, i uza sve to, knjiga je, odmah po objavljivanju 1948. godine, pobudila veliko zanimanje među katolicima, ali i ljudima drugih vjera i uvjerenja. Do danas je samo u Americi prodana u više od tri milijuna primjeraka, a u svijetu je prevedena na više od trideset jezika.

Ipak, uspjeh te knjige dvojako je djelovao na Mertona i njegov život: što je više čeznuo za samoćom, to je više rasla njegova književna popularnost i njegova povezanost sa svijetom. To mu nije uspijevalo bez teškoća i nesuglasica, ali još više problema imao je sa samostanskim ocima u Gethsemaniju. Dakako, velika mjera humora pomagala mu je da održava unutrašnju ravnotežu.

Zanimljivo je napomenuti da se Merton smatrao za ateista sve dok kao student nije pročitao Duh srednjovjekovne filozofije (The Spirit of Mediaeval Philosophy, 1932.) Etiennea Gilsona. Na njega su potom utjecala djela  Aldousa Huxleyja, Jacquesa Maritaina, Leona Bloya, Meistera Eckharta i osobito poezija Williama Blakea. Ali i nakon što se zaredio i 10. prosinca 1941. postao trapistički redovnik u samostanu Gethsemani u Kentuckyju, Merton je smatrao da formalizam monaškog života može dovesti do novog oblika sužanjstva. Vremenom je sve teže odlazio u glavni samostan kako bi prisustvovao zajedničkoj molitvi, pa mu je potkraj života bilo dopušteno živjeti u izdvojenoj brvnari koju je sam sagradio na rubu šume u blizini samostana gdje je meditirao i pisao knjige.

Merton je još za života često isticao i ponavljao: “Najbolje što sam napisao oduvijek se nalazi u mojim dnevnicima”, ali je zbog mnoštva osobnih razloga zahtijevao da se njegovi dnevnici smiju objaviti tek dvadeset i pet godina nakon njegove smrti.

Službena američka kritika ocijenila je objavljivanje Mertonovih dnevnika kao ključni književni događaj desetljeća, pa je tako kritičar prestižnog New York Times Book Reviewa napisao: “Nakon što je objavljeno svih sedam svezaka Mertonovih Dnevnika, gotovo se sa sigurnošću može ustvrditi da će oni zauzeti mjesto uz poznate dnevnike Henryja Davida Thoreaua i Edmunda Wilsona, i na koje će se jednoga dana možda gledati kao na američku verziju Ispovijedi sv. Augustina.”

U dvadeset i sedam godina monaškog života Merton je vjerovao da transcendentalno iskustvo nalazimo u kršćanskoj, židovskoj, budističkoj i sufističkoj tradiciji. Kršćani govore o tome kada kažu daprimaju Kristov duh. Druge tradicije govore o “Ja sam”. Da bi se dospjelo do te svijesti, mora se vlastitu ego-svijest preobraziti tako da se postigne duševna praznina. Budući da su budistički pisci najizrazitije inzistirali na pražnjenju od vlastitog ega, oni su ga više zanimali od drugih pisaca o azijskim religijama.

Bit Mertonove misli je radikalno nijekanje osobne volje. Osobnost je smatrao iluzijom koju su stvorile varljive sile što tjeraju jednu osobu da se natječe s drugom. Merton je pred kraj života svijest, kojoj je težio sve češće nazivao kontemplacijom ili “transcendentalnim iskustvom” jer ono nadilazi vlastitost i omogućuje dodir s bezvremenošću koja jednostavno jest.

Mertonov Azijski dnevnik pokazuje njegovu veliku ljubav prema Aziji i konkretnu osnovu njegova zanimanja za budizam. U oduševljenom pismu iz Azije malo poslije svojih triju susreta s Dalaj Lamom, Merton ne krije svoje divljenje prema Dalaj Lami i izražava njihovo duboko međusobno slaganje. Međutim, to nije bilo napuštanje vlastitih kršćanskih korijena, nego je Merton svoje hodočašće na Istok smatrao prilikom u kojoj će produbiti svoje kontemplativno iskustvo.

Mertonove misli o zenu sabrane su u esejima jedne od njegovih zadnjih knjiga koje je objavio za života, Zen i ptice grabljivice (Zen and the Birds of Appetite, New Directions, New York, 1968.). U jednom ključnom odlomku Merton piše: “Napokon, mi zapadnjaci i kršćani, počinjemo naslućivati da se zen nalazi ne samo s onu stranu budističkih formulacija, nego na izvjestan način i ‘s onu stranu’ objavljene poruke kršćanstva. Kad se prijeđu granice kulturne i strukturalne religije (ili ne-religije) – valja završiti s ‘rođenjem u duhu’, ili upravo s intelektualnim buđenjem u jednostavnoj praznini gdje je sve sloboda, sve je aktivnost bez akcije.”

U srži odnosa s Bogom, Merton je naslućivao neki svim ljudima zajednički element – što ga je na svom azijskom putovanju želio istražiti iz prve ruke i tako se pripremiti za ono što je trebao biti najviši domet njegova književnog rada, perenijalna interpretacija misticizma. Jer, Thomas Merton je bio čovjek koji je vjerovao da molitva, meditacija i kontemplacija ne postoje tek na rubu života (pa ni u današnjem tehnološkom svijetu) nego u samom njegovu središtu. Za njega je to bio način života, jer je čovjekova najdublja potreba “izravno i čisto doživljavanje stvarnosti u njezinu najdubljem korijenu… ”

S druge strane, Merton se nekoliko puta susreo s D. T. Suzukijem, koji je (po Mertonu) “jako puno pridonio duhovnoj i intelektualnoj revoluciji našeg vremena…”. Suzuki je u svojim razgovorima s Mertonom (posebni prilozi u knjizi Zen i ptice grabljivice) nekoliko puta napomenuo da je zen “praznina” veoma slična kršćanskom “siromaštvu duha”, a prajnu (ili “mudrost”) uspoređuje s Adamovom nevinošću prije pada (u Knjizi postanka).

U jednom od brojnih eseja, Merton je napisao: “Temeljni je cilj svakog monaškog života… osloboditi pojedince i karizmatičku zajednicu od pritisaka masovnog automatskog funkcioniranja društvenog stroja – koji ništa ne prepušta osobnom talentu, slučaju ili milosti. Monaški nas poziv vodi prema pustim granicama, da ondje zaronimo u ‘ocean neistraženih sila koji okružuje strogo uređeno društvo i iz njega crpi osobnu duhovnu zalihu milosti i vidovitosti’.” Nešto dalje Merton još dodaje: “Povijesna je sudbina monaštva bila takva da je ono postalo čvršće organizirano i policijski nadgledano od samoga svjetskog društva, i – premda je stalno obećavalo karizmatičko uređenje i slobodu – ono je u zbilji svoje članove podvrgavalo svim najbanalnijim monotonijama crkvenjačke birokracije bez mašte i duha.” Taj njegov esej najprodorniju analizu nedostatka kršćanstva kakvo se do danas razvilo bilo gdje, sažima u sljedećoj rečenici: 
“Vjernost dosadnom i nevidovitom pravilu može lako postati nadomjestak za vjernost prema temeljnoj otvorenosti i riziku spram svijeta nepredvidljivosti ”

Vojo Šindolić, iz knjige Mudrost pustinje.