Kako priroda obnavlja naše mentalno zdravlje
Na vrt često gledamo kao utočište, mjesto na kojem možemo zaboraviti brige i skoniti se od nemilosrdne stvarnosti. Dodirnuti zemlju znači povezati se s prirodnim krugom života u kojem nakon destrukcije i propadanja slijedi obnova i ponovni rast. Ugledna britanska psihijatrica i revna vrtlarica Sue Stuart-Smith svoje istraživanje o iscjeljujućem utjecaju prirode i rada sa zemljom na naše mentalno zdravlje i smanjenje stresa opisala je u knjizi Um kao brižno njegovani vrt o kojoj ovdje piše urednica knjiga Nataša Ozmec.
Već godinama nisam pročitao tako mudru knjigu. Ne trebate biti vrtlar ili imati vrt da pronađete veliku utjehu i užitak u ovoj fascinantnoj knjizi... Moja topla preporuka.
Stephen Fry
Priča o kralju i proscu te ljekovitom utjecaju prirode
Ima puno priča o kraljevima koji postavljaju proscima svojih kćeri nemoguć zadatak. U jednoj od njih kralj traži da mu donesu dar tako jedinstven i poseban da ga još ničije oči nisu vidjele – prvi ga mora vidjeti kralj! Nadobudni su se mladići razmilili svijetom u potrazi za divotama – pomno umotanih tako da ih ni prosci ne mogu pogledati prije kralja. No štogod su donijeli netko je ipak već vidio – onaj tko je predmet izradio ili pronašao, pa makar to bio i dragulj iz najmračnijih zemljinih dubina. I sin kraljevog vrtlara zaljubljen je u princezu, ali je i domišljat. On ubere orah sa stabla i donese ga kralju zajedno s drobilicom. I tako je problem riješen, i iako će netko reći da je to priča o tome kako ljubav pobjeđuje, ona govori i o tome kako je priroda čudesna – i svima dostupna.
Ljekoviti utjecaj prirode prepoznat je od davnina i ljudi su uvijek nastojali održati vezu s njom. Uruk, jedan od najstarijih gradova na svijetu, osnovan 4000 godina pr. Kr. čak jednu trećinu svoje površine ustupio je vrtovima i parkovima. U antici su hramovi obavezno imali vrtove a stari su Rimljani imali i naziv za oplemenjivanje gradova zelenilom: rus in urbe, što doslovce znači selo u gradu. U srednjem vijeku bilo je uobičajeno da samostani imaju vinograde, voćnjake i gredice s povrćem, cvijećem i ljekovitim biljem, pa čak i ograđeni vrt kao mirno mjesto za meditaciju i oporavak od bolesti. Zapisi o hospicijskim vrtovima u Francuskoj sežu u 11. stoljeće, a sveti Benedikt je smatrao da je duhovni život neraskidivo povezan sa zemljom.
Povezanost prirode i mentalnog zdravlja
Psihijatrica i revna vrtlarica Sue Stuart-Smith godinama već istražuje povezanost prirode i mentalnog zdravlja, a u svojoj lucidnoj i gotovo poetičnoj knjizi Um kao brižno njegovan vrt ne samo što je proučila razne načine na koje vrtlarenje i boravak u prirodi terapeutski djeluju na nas od lovaca-skupljača do danas, nego i ispričala predivne priče, a nekima je svjedočila iz prve ruke. Od rehabilitacijskih projekata u zatvorima s fascinantnim rezultatima, preko školskih vrtova koji grade samopouzdanje čak i djeci s problemima u ponašanju, od iskustava u gradskim i bolničkim vrtovima, do rekonstruiranja obiteljske priče o tome kako je vrt spasio njenog djeda nakon fizičke i psihičke devastacije Prvog svjetkog rata, dirljive priče o Freudovoj ljubavi prema cvijeću, do spokojnih trenutaka u vlastitom vrtu, uvjerila se da priroda ne samo pomaže nego i akutno liječi.
Kad radimo s prirodom izvan nas, radimo i s prirodom u sebi. Upravo zato se ljudi osjećaju življima i energičnijima u svijetu prirode, zato vrtlari kažu da se osjećaju spokojno i osnaženo, te zato provođenje vremena u prirodi pobuđuje one aspekte ljudske prirode koji teže povezivanju.
Znamenita opatica iz 12. stoljeća Sveta Hildegarda iz Bingena, cijenjena skladateljica, teologinja i travarka koja se smatra pretečom suvremenog ekološkog pokreta razvila je vlastitu filozofiju koja se temelji na povezanosti ljudskog duha sa zelenom snagom zemlje. Zvala ju je viriditas (od lat. zelenilo i istina) i smatrala da je izvor energije o kojem u konačnici ovise svi oblici života, i doslovno i simbolično: bujanje prirode i živost ljudskog duha.
To potvrđuje i znanost: stanice koje proizvode naše neuronske mreže rastu u obliku razgranatih struktura poput stabla, a izvorno su se zvale dendriti, prema latinskoj riječi za stablo, jer su mu bile nalik, a utvrđeno je da naša neuronska stabla i biljke rastu u skladu s funkcioniranjem nekih istih matematičkih zakona.
Iako mnoštvo istraživanja i eksperimenata u laboratoriju i na ljudima dokazuje da povezanost s prirodom jača imunitet, kognitivne i fiziološke funkcije, ublažava hiperpobuđenost i stres pa čak i smanjuje bolove, ponekad se čini da radimo sami protiv sebe i živimo u ekstremnoj odvojenosti od prirode, što konačno pokazuju i klimatske promjene i epidemija mentalnih oboljenja. Možemo li tu vezu obnoviti, možemo li njegovati svoj vrt?
Ako i ne možemo svakog dana zarinuti ruke u vlažnu zemlju, orezivati, plijeviti, okopavati, ubirati plodove iz svojih gredica, možemo povezati svoja stabla u sebi s onima oko nas: prošetati šumom, sjesti u park, slušati zvižduk vjetra u krošnjama, promatrati zelenilo. Kako je rekao H. D. Thoreau: Kako da se ne sporazumijevam sa zemljom? Nisam li i sam djelomično lišće i humus?
