Kad vas dugo očekivana ljubav konačno pronađe

Između nas, Mary, stoji nepoznati bog.

Kahlil Gibran

Bio sam u desetom razredu kada sam prvi put naišao na knjige Kahlila Gibrana. Uronio sam u njegove riječi ne znajući niti tko je on niti odakle je. Još nisam bio okusio slast ljubavi ili gorčinu života, ali očarale su me njegove ljubavne pjesme i duhovna proza. Vjerojatno su me upravo njegove pjesme prvi put povezale s nečim neizrecivo lijepim i svetim unutar mene samoga. Dok sam čitao Proroka i Isusa, sina čovječjeg, osjetio sam duboku poštovanje i bliskost s Isusom. To mi je bilo novo iskustvo jer sam prije bio izložen tek suhom i moralističkom kršćanskom nauku o dobru i zlu. 

Još su me više dojmila ljubavna pisma između Gibrana i Mary Haskell, njegove bliske prijateljice i duhovne partnerice. Ta su pisma preokrenula moje neiskusno mlado srce i probudila čežnju za istinskom ljubavlju. Mnoge duge noći svojih srednjoškolskih godina proveo sam čitajući Gibranovu poeziju. Još se sjećam kako je opisivao svoju ljubav u ovoj jednostavnoj, a ipak elegantnoj rečenici: Iskazi ljubavi neznatni su u usporedbi s onim velikim što se skriva iza njih. Gibranov blagi duh i njegov jezik duboko su me ganuli. Iako se nikada nisam bio zaljubio, njegove su mi se riječi usjekle u srce kao da sam ja sam doživljavao ljubav. 

Kad te ljubav pozove, odazovi se,

iako su joj puti tegotni i strmi.

I kada te krilima zagrli,

prepusti joj se, iako te mač,

skriven u njezinu perju, može ozlijediti.

Obećao sam sebi – kada mene ljubav pronađe, i ja ću se sav preliti u nju, bez proračunatosti ili straha, čak i ako bi duboka bol vrebala iza nje. Ali kao što svatko zna, ljubav ne stiže samo zato što vi to želite ili mislite da ste spremni za nju. Zapravo, čini se da je neuhvatljivost u prirodi ljubavi. Što je jače pokušavate zgrabiti, to vam više izmiče. 

Nekoliko godina poslije probudio sam se jednoga jutra i shvatio da me je moja dugo očekivana ljubav napokon pronašla. Bila je kao neočekivan gost koji je ušao ravno u moje srce, ne obazirući se na moju volju ili pripravnost. Neugodno je kada jedan redovnik govori o svojoj prvoj ljubavi, ali ona je bila jedna američka misionarka koju sam slučajno susreo na ulicama Seula.

Zanimala me religija i duhovnost, pa smo imali o mnogo čemu razgovarati. Moje prijatelje i mene poučavala je engleski, a mi smo njoj pomagali da nauči korejski. Iako je bila nekoliko godina starija od mene, dijelili smo nekoliko zajedničkih interesa osim religije i jezika. Oboje smo voljeli glazbu Georga Winstona, filmove Luca Bessona i mjuzikle kao što je Les Misérables. Snimao sam joj na kasete kompilacije glazbe, a ona je meni pekla kekse i pite.

Iako sam rijetko imao priliku susresti je nasamo, jedva sam čekao da je vidim, pa makar i u učionici. Uskoro sam shvatio da to nije bila tek mladalačka zaljubljenost; bila je to ljubav. No je li se ta ljubav mogla ostvariti? Bila je osuđena na jednostranost. U njezinim očima ja sam bio samo srednjoškolac, a za šest mjeseci vraćala se u SAD, svojem  dugogodišnjem dečku. Bilo je jasno da to neće ići, ali ja nisam mogao ništa protiv svojih osjećaja. Kada vas ljubav pronađe, ona vas obuzme; sve ostalo postaje nevažno. Moje misli po cijele su se dane vrtjele oko nje, a srce mi je bilo širom otvoreno i ranjivo. Sve je izgledalo življe i smislenije. Kada bih razmišljao o njoj, bio sam tako sretan kao da s njom letim na najviši vrh svijeta. Ali kako se bližio dan njezina povratka kući, tako sam sve više osjećao neizdrživu tugu. Bio sam toliko sretan, a istodobno sam strašno patio.

Dva tjedna prije njezina povratka u SAD, osjetio sam kako se moja sebičnost postupno raspršuje. Ništa nije bilo važno osim nje. Bilo je to kao da sam nestajao iz svijeta i ostavio samo nju u svijetu – kao da je sve u svijetu poteklo iz nje. Tada sam napokon shvatio što je Gibran mislio kada je rekao da je između njega i Mary nepoznati bog. Ljubav se činila tako svetom i tajanstvenom, kao djelo boga daleko moćnijeg i važnijeg od bilo koga od nas. Sve Gibranove riječi poprimile su novo značenje. 

Cijeli svijet činio mi se sasvim drugačijim. Tri godine nakon što je napustila Koreju, pisala mi je i najavila svoje vjenčanje: napokon se udavala za svojega dečka. U to vrijeme bio sam na koledžu u Kaliforniji; poželio sam odmah odletjeti na jug da joj čestitam. Ali nisam imao ni novaca ni vremena. Ono što me zaista zaustavilo da ne odem na njezino vjenčanje bio je strah da će biti prebolno vidjeti je kako se udaje. Mogao sam joj samo poslati pismo, zaželjeti sve najbolje i poslati mali poklon. Dvije godine poslije diplomirao sam na koledžu i odlučio proputovati autom cijelu zemlju zajedno s jednim prijateljem. Kada smo prolazili kroz njezin grad, nazvao sam je i pitao bi li popila sa mnom kavu. Bilo joj je silno drago što me vidi i prisjetili smo se zajedničkog vremena u Koreji. Njezin muž došao je s njom i bio vrlo srdačan prema meni. Bio je čovjek dobra srca, baš kao i ona. 

Nakon koledža živio sam u Cambridgeu u Massachusettsu gdje sam bio na magistarskom studiju. Često sam odlazio u South End u Bostonu gdje je živjela Gibranova obitelj nakon što su krajem devetnaestog stoljeća emigrirali iz Libanona – u vrijeme kada je South End bio jedan od najvećih bostonskih slamova, naseljen uglavnom sirijskim i libanonskim useljenicima. Danas je to, međutim, lijep kvart s novoengleskim zgradama od crvene cigle. Gibran je tamo odrastao; živio je s majkom, bratom i sestrama i učio engleski u školi. Upisao se u umjetničku školu i procvao u nadarenog umjetnika. Prvu je izložbu imao 1904. godine, a Mary Haskell, koja je bila deset godina starija, bila je zadivljena njegovim umjetničkim talentom; bila mu je pokroviteljica do kraja njegova života.

Gibran joj je slao pisma puna dubokih spoznaja o ljubavi i životu, a ta pisma, koja su se duboko usadila u moje mlado srce, ostala su u meni i danas. 

I kad ti ljubav uputi riječ, vjeruj joj,

iako joj glas može razbiti tvoje snove,

onako kako sjevernjak vjetar

zna poharati vrt.

Haskell je na kraju otišla iz Bostona i otputovala na jug. Tri godine poslije pisala je Gibranu da ga obavijesti da se udaje – baš kao što je to i moja prva ljubav meni navijestila tri godine nakon što se preselila na jug. Zbog te podudarnosti osjetio sam još veću bliskost s njim, a njegovi tekstovi još su mi više značili. Kada danas razmišljam o svojoj prvoj ljubavi, ne osjećam više tugu. Ali u ono vrijeme srce mi se paralo. Ti su osjećaji odavno nestali, a zamijenila ih je duboka zahvalnost. Duboko sam zahvalan svojoj prvoj ljubavi, Gibranu i svemiru što su mi pomogli da iskusim čudo ljubavi i posvećenosti, osjećaj da sam istinski živ, što su mi omogućili iskustvo relativiziranja vlastite veličine, svemir beskonačnih značenja i tračak Boga.

Tražite li ljubav i težite za onim što 

vam može dati,

ona će se skrivati.

Tražite li ljubav da se pojavi zato što ste vi

sada spremni,

ona će zaobići vaša vrata.

Ljubav je kao nepozvan gost.

Ljubav će doći onda kada ona želi.

Ljubav će otići kada od nje tražite više.