Ivana Bodrožić o knjizi Idem u penziju - i što sad?
To se čini tako daleko. Dok bjesomučno hvatam korak s dnevnim obavezama, pokušavam održati djecu na životu, priuštiti sve što nam treba, ostati u formi, sačuvati prijateljstva, znati se zaustaviti u zadovoljstvu, to se čini tako daleko – imati sedamdeset godina. I ne samo daleko, čini se nestvarno, kakve to uopće veze ima sa mnom? Ionako će dotad sve biti gotovo. Ali tako se samo čini. Prava istina skriva se na puno dubljem mjestu od dojma, a jednim velikim dijelom, skriva se i na stranicama knjige koju držite u rukama. Miru Lončar Dušek, liječnicu u mirovini, upoznala sam kao polaznicu jedne od književnih radionica koju sam vodila u Booksi, a koja je bila namijenjena polaznicima zrelije životne dobi. Sama radionica, baš zbog te propozicije, meni je dala mnogo: priliku da provodim vrijeme s ljudima kojima do dojma nije više stalo na uobičajen način, koji imaju drugačije poimanje vremena, određenu mudrost do koje se teško dolazi prečicom, suosjećanje koje proizlazi iz golemog životnog iskustva, duhovitost koja se šali na svoj račun i obasjava sve u prostoriji. S onima koji u sebi i drugima potiču kreativnost radi igre i spoznaje, a ne radi uspjeha.
Ipak, Mira je bila još malo posebnija, njezin žar za učenjem, stvaranje koje ne želi fascinirati druge nego proizlazi iz ozbiljne igre, drugarstvo koje nema veze s godinama, a na koje je uvijek spremna, duboka vjera u humanost i umjetnost, osvoji vas brzo. No sve to skupa ipak ne bi bilo dovoljno da napišete knjigu, potrebno je malo i one čarobne prašine, talenta neophodnog da bi se ispričala priča. Pa kakva je ovo zapravo knjiga? Teško je reći, teško ju je svrstati u stroge granice žanra, opisati radnju koja je čvrsta i koherentna, odrediti glavne likove, dovesti je do kraja. Svemu ovome ona se opire, a ja ću zato samo pokušati reći čega u njoj ima u izobilju i što predstavlja za mene: iskrena, ali visoko literarna ispovijest / pripovijest o životnim ciklusima; optimističan, ali nimalo naivan pogled na život u kojem ima mudrosti i gubitaka (i mudrosti u gubicima); spoznaja da, iako se život dijeli na faze, ”mi” smo ”mi” u kontinuitetu i sami biramo hoće li nas odrediti malodušnost ili ćemo potaknuti strast za učenjem, za drugima, za duboku uronjenost u život. To često ne ovisi ni o našim objektivnim okolnostima, djeci, partnerima, novcima (iako donekle pomaže), nego o svijesti da sami sebe stvaramo iz trenutka u trenutak čineći si život kvalitetnijim.
I sve je to isto sa sedamdeset godina. Zato ovo nije knjiga namijenjena samo ljudima starije životne dobi, umirovljenicima, iako smo se svojevremeno šalile kako već samim time ima velike šanse postati svojevrsni hit budući se ciljano obraća najbrojnijoj demografskoj skupini, pri čemu je izvrsno napisana. Na neki način, početak knjige jest određen trenutkom odlaska u mirovinu, velikom životnom promjenom, ali u ovom slučaju, prvenstveno velikom prilikom, vremenom za sebe koje u odraslom životu nikada nemamo, a sada ga možemo iskoristiti tako da posadimo stablo, naučimo slikati, otputujemo čak i negdje blizu, ali drugačije, savladamo novu vještinu, damo priliku ljudima ne misleći da smo se okamenili u odnosima, naučimo reći ”ne” kada je potrebno, svaki dan učinimo nešto lijepo za sebe, iskoristimo sve blagodati koje imamo na raspolaganju; knjižnica, klubova, radionica, druženja. Vodeći se savjetima koje ova autorica tako dobrohotno i prijateljski nudi, dijeleći sa svima spoznaje o radu, učenju, ljubavi, starenju, postoji velika mogućnost da to vrijeme bude zaista zlatno doba.
No osim svega toga, možda je najveći poklon ove knjige mogućnost da dobijemo preneseno znanje, generacije starije od nas koje se danas, u radikalno fragmentiranom svijetu, tako malo i rijetko prenosi. Ponekad nismo ni svjesni da je baš takva uskrata izvor velike patnje, a kada nam netko takvu mudrost ponudi, kao što nam je nudi Mira Lončar Dušek, velikodušno i s talentom za pripovijedanje, to je zaista knjiga koju morate pokloniti svima do kojih vam je stalo.
Ivana Bodrožić