Blagoslov i prokletstvo dopamina

Sve što nam je u dosegu ruke, ono za što ne moramo nikamo ići, čak ni ustajati, znanstvenici određuju kao peripersonalni prostor. To je ono što pripada domeni ovdje i sada, ovdje dolje. No, ako samo podignete pogled – i ugledate možda paučinu na stropu koju poželite očistiti, visoko na polici knjigu za koju vam se sada čini kao bolji odabir štiva ili vas otvorena vrata kuhinje navedu da poželite komad čokoladne torte iz hladnjaka, upadate u jedan posve drugi prostor. Taj prostor odnosi se na sve ono što u ovom trenutku još nemamo – to je gore, ekstrapersonalni prostor – u njemu se za sve što želimo moramo potruditi, pomaknuti ili nešto učiniti, bez obzira na to je li to od nas udaljeno jedan ili milijun metara. I tu se krije svijet mogućnosti. I u tom prostoru vlada dopamin – kemikalija u mozgu koja vlada našom željom za novim, za više, za još.

Dva briljantna znanstvenika, psihijatar Daniel Z. Lieberman i predavač Michael E. Long toliko su fascinirani tom molekulom da su o njoj napisali cijelu knjigu. „Ugljik, vodik, kisik, plus samo jedan atom dušika – jednostavna forma, a složen ishod. To je dopamin, a on ne pripovijeda ništa manje nego priču o ljudskom ponašanju“, kažu u svojoj odličnoj knjizi Nezasitna molekula koju su nakrcali podacima bizarnih znanstvenih istraživanja, povijesnim i suvremenim anegdotama o ljubavi, ovisnosti, mentalnim bolestima, politici, pričama o mračnoj strani ljudskog ponašanja, ali i vrhuncima kreativnosti i genijalnosti, pričama koje bi se mogle odnositi na nas i zato se čita kao napeti triler.

Pretvara nas u ovisnike, zagrižene pobornike ljevičarskih ili konzervativnih stranki, nevjerne supružnike, tjera nas da žrtvujemo sve za poslovni uspjeh i da pojedemo još jedan komad kolača kad smo već siti. Ali dopamin nas tjera i da otkrivamo novo, istražujemo, stvaramo...

Sisavci, gmazovi, ptice i ribe, svi imaju dopamin u svome mozgu – no nijedan stvor nema ga više od čovjeka. Dopamin nam je na početku omogućio da preživimo kao vrsta jer nas je tjerao da skupljamo resurse i razvijamo se. Sada, tisućama godina kasnije, i dalje je izvor razvoja, kulture i napretka, ali i naše mračne strane. Jer dopamin uvijek želi još stvari, još stimulacije i još iznenađenja, bez obzira je li to dobro za nas. U tome ga ne mogu pokolebati ni emocije, strah ni moral. On čak ne želi ništa od toga imati, nego samo dobiti – čim dobije ono za čim žudi, dopamin se isključuje, i zato često za sobom ostavlja gorak okus, kajanje, razočaranje. Pretvara nas u ovisnike, zagrižene pobornike ljevičarskih ili konzervativnih stranki, nevjerne supružnike, tjera nas da žrtvujemo sve za poslovni uspjeh i da pojedemo još jedan komad kolača kad smo već siti. Ali dopamin nas tjera i da otkrivamo novo, istražujemo, stvaramo; ta „molekula je onaj ključni, višenamjenski alat koji nas putem tisuća neurokemijskih procesa tjera da se izdignemo iznad uživanja u pukom postojanju i istražujemo bezbrojne mogućnosti koje nam se otvaraju ako se prepustimo maštanju“. Albert Einstein, Alfred Nobel, Mick Jagger, Ada Lovelace, Nikola Tesla, Marlyn Monroe – svima je zajednička dopaminergička osobnost.

„Naši dopaminski putovi ono su što nas čini ljudima. Oni našoj vrsti daju posebnu moć. Mi mislimo. Mi planiramo. Mi zamišljamo. Uzdižemo svoje misli kako bismo razmišljali o apstraktnim pojmovima kao što su istina, pravda i ljepota. Unutar tih kružnih putova mi nadilazimo sve prostorne i vremenske prepreke.“

Dopamin može biti i blagoslov i prokletstvo, motivacija za prepuštanje onome što nas uništava i pokretač kreativnosti i stvaranja. Tajna je, kao i toliko puta, u ravnoteži. „Moramo odoljeti zavodljivosti beskrajne dopaminergičke stimulacije i okrenuti leđa svojoj neprekidnoj gladi za još. Uspijemo li spojiti dopamin i ovdje i sada, moći ćemo postići sklad.“ Tek kad djeluju zajedno oslobađamo puni potencijal mozga, stvaramo bogati spoj osjetilnog iskustva i mudrog razumijevanja koji nam omogućuje istinsko zadovoljstvo.

Imajte to na umu kada dignete pogled i prepustite se djelovanju dopamina.