Biciklistički dnevnik ponovno jaše ususret koncertu Davida Byrnea u Puli

"Bicikl mi je glavno prijevozno sredstvo još od ranih 80-ih u New Yorku. Moji prvi pokušaji bili su oprezni, no osjećaj je i ovdje u New Yorku bio dobar. Bio sam pun energije i oslobođen. Imao sam trobrzinca koji mi je ostao još iz djetinjstva u baltimorskom predgrađu, a za New York vam više od toga i ne treba. Život mi se u to vrijeme najvećim dijelom odvijao u centru Manhattana – East Villageu i SoHou – i ubrzo sam shvatio da se biciklom jednostavno mogu obavljati poslovi tijekom dana, a navečer se bez problema može obilaziti klubove, otvorenja izložbi ili popularna okupljališta bez traženja taksija ili najbliže podzemne postaje. Znam, obilazak noćnih klubova i vožnju biciklom čovjek obično ne doživljava kao srodne duše, ali u New Yorku se toliko toga ima vidjeti i čuti, a bicikliranje s jednog mjesta na drugo pokazalo se iznimno brzim i učinkovitim. Stoga sam nastavio s tim unatoč tome što nikako nije izgledalo kulerski, a bilo je i opasno zato što je tada veoma malo ljudi u gradu vozilo bicikle. Vozači automobila nisu očekivali da će cestu morati dijeliti s biciklistima, pa bi vam oduzeli prednost ili vas ugurali među parkirane automobile čak i češće nego što to danas čine. S godinama sam osjetio da je bicikliranje i odličan način vježbanja, no u početku nisam o tome razmišljao. Jednostavno mi je bio užitak kružiti prljavim, razrovanim ulicama. Bilo je uzbudljivo.

Potkraj 80-ih otkrio sam sklopive bicikle, a kako su me posao i znatiželja znali odvesti u najrazličitije dijelove svijeta, obično bih ponio koji sa sobom. Isti osjećaj slobode koji sam osjetio u New Yorku vraćao mi se dok sam pedalirao mnogim svjetskim velegradovima. Osjećao sam se povezaniji sa životom na ulici nego što bih to bio da sam sjedio u autu ili nekom drugom prijevoznom sredstvu: mogao sam stati kad god sam htio; često sam brže (mnogo brže) nego autom ili taksijem stizao od točke A do točke B; i nisam se morao držati nikakva zacrtanog puta. Isti zanos, kad bi zrak i ulični život prohujali pokraj mene, ponavljao se u svakom gradu. Postao sam ovisan o tome.
 

Takav način percepcije – brži od hoda, sporiji od podzemne, često nešto viši od ljudi – postao je u proteklih trideset godina moj prozor u svijet – i još je tako.

Velik je to prozor i uglavnom gleda na gradski krajobraz (ne utrkujem se i ne bavim se sportskim biciklizmom). Taj mi prozor pruža letimičan uvid u svijest ljudi izraženu kroz gradove u kojima žive. Gradovi su, primijetio sam, fizičke manifestacije naših najdubljih vjerovanja i naših često nesvjesnih misli, ali ne nas kao pojedinaca, već kao društvenih životinja. Kognitivnom je znanstveniku dovoljno da pogleda što smo stvorili – košnice koje smo sagradili – pa da zna kako razmišljamo, što smatramo važnim te kako strukturiramo misli i vjerovanja. Sve je tu, jasno predočeno, svima dano na uvid; ne trebaju vam računalna tomografija ni kulturni antropolog da vam pokažu što se događa u ljudskoj glavi – njezin se rad manifestira u tri dimenzije, svuda oko nas. Naše je vrijednosti i nade katkad sramotno lako pročitati. Tu su – u izlozima dućana, muzejima, hramovima, trgovinama i uredskim zgradama, i u tome kakav odnos postoji, ili katkad ne postoji, između struktura. Kažu, na svojem jedinstvenom vizualnom jeziku: „Ovo smatramo važnim, ovako živimo i igramo se.“ Vožnja biciklom kroz sve to nalikuje na navigiranje kolektivnim živčanim putevima nekog golemoga globalnog uma. Doista je poput putovanja kolektivnom psihom čvrsto zbijene skupine ljudi. Fantastično putovanje, ali bez jeftinih specijalnih efekata. Može se vidjeti kolektivni mozak – sretan, okrutan, prijetvoran i velikodušan – na djelu i u igri. Beskonačne varijacije na poznate teme neprestano se ponavljaju: pobjedonosne ili melankolične, pune nade ili rezignirane, permutacije se nižu i umnožavaju.

 Da, u većini gradova bio sam samo u prolazu. I stoga bi se moglo reći da je ono što sam vidio samo po sebi površno, ograničeno ili netipično. Istina, i mnogo toga što sam napisao o gradovima moglo bi se tumačiti kao svojevrsno samoispitivanje u kojem je grad poslužio kao zrcalo. No također vjerujem da posjetitelj koji ostaje kratko može uočiti detalje, potankosti, a onda s vremenom sami od sebe izrone širi kontekst i skriveni planovi grada. Ekonomija se otkriva u izlozima trgovina, a povijest u okvirima vrata. Čudno, istodobno kako se mikroskop približava da bi se bolje vidjelo, tako se perspektiva širi.

Svako poglavlje ove knjige bavi se određenim gradom iako ima mnogih o kojima sam mogao pisati. Nimalo ne iznenađuje što svaki grad ima svoje jedinstveno lice i načine na koje izražava što mu je važno. Katkad se čini kao da su čovjekova pitanja i misli gotovo unaprijed određeni gradskim krajobrazom. Tako se, primjerice, neka poglavlja više bave poviješću gradskog krajobraza dok su druga usredotočena na glazbu ili umjetnost – ovisno o određenom gradu.

Jasno, neki su gradovi naklonjeniji biciklistu nego ostali. Ne samo geografski ili klimatski, iako je i to važno, nego zbog ponašanja koje se potiče i načina na koji su neki gradovi organizirani, ili neorganizirani. Iznenađuje da su katkada oni najnenaklonjeniji najzanimljiviji. Rim je, primjerice, čudesan na biciklu. Promet je u gradovima središnje Italije na zlu glasu zbog kaosa, tako da čovjek na biciklu može uštedjeti na vremenu. Usto, izbjegnete li slavne gradske brežuljke, gotovo da možete kliziti s jednog čudesnog vidika do drugog. Nikako nije riječ o gradu sklonom biciklistima – geslo „svatko za sebe“ nije u ovim velikim gradovima potaknulo stvaranje sigurnih biciklističih staza – no ako to prihvatite, barem privremeno, i ako ste oprezni, svakako bih preporučio bicikl kao prijevozno sredstvo.

Otkrio sam da mi vožnja biciklom nekoliko sati na dan – ili čak na posao i s posla – pomaže da ostanem normalan.

Ovi dnevnici pokrivaju razdoblje od najmanje deset godina. Mnogi su pisani tijekom poslovnih posjeta različitim gradovima – zbog nastupa ili izložbe, u mojem slučaju. Mnogi ljudi imaju poslove koji ih vode diljem svijeta. Otkrio sam da mi vožnja biciklom nekoliko sati na dan – ili čak na posao i s posla – pomaže da ostanem normalan. Ljudi katkad, kad mnogo putuju, izgube orijentaciju, isidre se iz poznatog fizičkog okruženja, a time na neki način slabi i psihička povezanost. Katkad je to dobro – zato što se šire obzori, nude se nove spoznaje – no često je traumatično i loše. Neki se ljudi povuku u sebe ili u hotelsku sobu, ako je mjesto nepoznato, ili eksplodiraju u nastojanju da steknu kontrolu. Osobno me fizički osjećaj prijevoza na vlastiti pogon zajedno s osjećajem samokontrole svojstvenim toj situaciji na dva kotača snaži i opušta, makar privremeno – dovoljno da ostanem usredotočen do kraja dana.

Zvuči poput nekog oblika meditacije, što zapravo i jest. Obavljanje poznatog zadatka, kao što su vožnja auta ili bicikla, čovjeka zaokuplja, ali ne previše. Aktivnost je repetitivna, mehanička te zaokuplja svjesni um i odvlači mu pozornost. Djelomice, ali dovoljno, a opet ne previše. Potiče stanje uma koje omogućava podsvjesnom da proključa, malo, ne previše. Nekomu tko vjeruje da je glavni izvor njegova rada i stvaralaštva upravo u tom ključanju, bicikl je pouzdano sredstvo kojim se može uspostaviti ta povezanost. Isto tako zakučasti se problemi katkad znaju riješiti dok čovjek spava; kad je svjesni um zaokupljen nečim drugim, njegov nesvjesni dio rješava probleme.

Dok sam pisao ove dnevnike, vidio sam da neki gradovi, poput New Yorka, postaju naklonjeniji biciklistima na radikalne i nove načine. U ostalim su gradovima promjene nabolje išle polako – moraju još doseći prijelomnu točku kad je riječ o prihvaćanju bicikla kao praktičnog i opravdanog prijevoznog sredstva. Neki su gradovi pronašli načine da budu ugodniji za život zbog čega su onda još požnjeli i financijske rezultate, dok su ostali samo dublje potonuli u jame koje su sebi počeli kopati još prije nekoliko desetljeća. O tom razvoju, urbanističkom planiranju i politici pišem u poglavlju o New Yorku, gdje opisujem i svoje ograničeno djelovanje u okviru mjesne politike (i zabave) u nastojanju da moj grad bude naklonjeniji biciklistima i, mislim, humanije mjesto za život."