Moramo razgovarati

Prva knjiga Tanje Mravak donosi dvadesetak priča koje jasno pokazuju bogato autoričino spisateljsko (pobjeđivala je na mnogim natječajima i već bivala uvrštena u nacionalne the best of preglede) i životno iskustvo. Većina priča prikazuje široku skalu nesporazuma u svakodnevnom životu, uglavnom nesporazume niskog intenziteta koji vremenom i trajanjem eskaliraju i dovode do pogubnog završetka. 

U srži svih tih odnosa je tendencija da se nesporazum prešućuje kao da se vjeruje kako će stvari same od sebe krenuti na bolje, da se gura pod tepih, da se pristane na manje, da se ljubav žrtvuje za komfor.

Autorica bilježi situacije neurotične svakodnevice i njezine dnevne ucjene, obične ljude u običnim situacijama, najčešće u fazi odnosa kada je zaljubljenost prošla i trebala prijeći u postojanost ljubavi. Dramska snaga se ostvaruje dijalozima i karakterima likova danima tako uvjerljivo da ih možemo čuti kako stupaju i uzdišu u svojim sobama, kako im krv šumi u ušima dok ne čuju sugovornika (ili kako se prave da ga ne čuju). No, premda su dijalozi nosivi element ovih priča, puno važnije od njih su šutnje i rasjedi u razgovoru, mimoilaženja govornika, tišina.

Jer u ovim pričama uzrok svim nesporazumima su ljudi sami, njihovi karakteri, u njima počinju i završavaju hladne vatre pakla. Tanja Mravak prikazuje zatvorenost u sebe i u vlastiti život, prigušenost i stišanost života (s čime je rimovana prigušena komika), nevoljkost da ga se obuhvati i mijenja, da se riskira. Te "skupne slike iz sobe na kojima svatko gleda u svom smjeru, a netko i u križ" autorica ostvaruje mekom tipkovnicom koja bilježi individualizirane i regionalizirane dijaloge u skiciranim ambijentima. 

Pri tom, budući da govori o zadanim i tradicijski okoštalim situacijama i odnosima, autorica suptilno progovara i o patrijarhatu, o ženama koje muškarci tuku pijetlovima, maltretiraju ih čak i iz bolnice, ali i o muškarcima koji kuhaju kavu "u rukavicama" i na WC idu baletanski, na prstima, da ne probude svoje mrzovoljne žene.