Duša Indijanca

U svojoj knjizi Duša Indijanca, Charles A. Eastman opisuje život tipičnog američkog Indijanca kakav je živio prije nego što je upoznao bijelog čovjeka. Posebnost ovog djela jest u tome što je nastalo s ljudskog, a ne s etnološkog stajališta. Namjera autora nije znanstvena rasprava, nego iskreno prenošenje onoga što je ponio iz svog djetinjstva i iz baštinjenih ideala njegovog naroda.

Autor u svom djelu, među ostalim, poetično opisuje odnos američkog Indijanca prema Vječnosti, prema “Velikom misteriju” koji nas okružuje:

Kod nas nema ni hramova ni oltara osim onih u prirodi. Smatralo se svetogrđem izgraditi zgradu za Njega koga se može licem u lice susresti u tajnovitim i sjenovitim prolazima prastare šume ili u suncem obasjanim njedrima djevičanskih prerija, na vrtoglavim šiljcima i vrhuncima ogoljele stijene i ondje prijeko na draguljima optočenom noćnom nebu! On ne treba manju katedralu!

Jednako autentično Eastman niže slike o susretu “dvaju svjetova”, gledajući očima onoga koji je i sam svjedočio tom povijesnom procesu:

Bijelci su općenito prezirali američkog urođenika zbog njegova siromaštva i jednostavnosti, ne znajući da mu je religija zabranjivala gomilanje bogatstva i uživanje u raskoši. Indijancu se sklonost za posjedovanjem činila zamkom, a osim toga, njegovo je životno pravilo bilo podijeliti plodove svoje vještine i uspjeha sa svojom manje sretnom braćom. Na taj je način čuvao svoj duh slobodnim pred zaprekama ponosa, pohlepe ili neprijateljstva, a vjerovao je i da provodi božanski zakon, što mu je bilo izuzetno važno.