Dječak Carl Nilsson Linnaeus nije volio školu, ali ne zato što mu se nije učilo. Nije volio učiteljsku šibu, nije ga baš zanimao latinski, a pogotovo nije želio biti svećenik, što su mu bili namijenili roditelji. Više od ičega zanimale su ga biljke. Skupljao ih je, proučavao i među njima nalazio beskrajno zanimljive sličnosti i razlike. Pa je studij teologije zamijenio studijem botanike i medicine i u istraživanju prirodnoga svijeta našao svoj pravi poziv.
Opisujući prikupljene biljke i čitajući radove drugih botaničara, ubrzo je shvatio da u nazivlju biljaka vlada nered, jer svaki botaničar može svakoj biljci nadjenuti naziv koji hoće. A tako je nemoguće znanstveno istraživati. Umjesto da postojećoj hrpi naziva pridoda svoju vlastitu, Linnaeus je odlučio osmisliti univerzalni sustav. Ambiciozan plan uskoro je postao još hrabriji: odlučio je popisati sve biljke, sve životinje, sve što živi na Zemlji.
Bio je to velik, činilo se i nemoguć san. No Linnaeus je smislio način koji se pokazao dobrim. Onda je smislio bolji, pa još bolji, sve dok nije stvorio sustav poznat kao znanstvena taksonomija, kojom su se služile – i još se služe – generacije znanstvenika.
U svojoj čitkoj i vedroj knjizi Što je vidio Linné Karen Magnuson Beil opisala je životni i znanstveni put švedskog prirodoslovca Carla Linnaeusa, od dječačkog istraživanja očeva vrta preko studija u Uppsali, boravka u Nizozemskoj i putovanja po Laponiji, do blistave sveučilišne karijere i prenošenja ljubavi prema proučavanju prirode na brojne naraštaje svojih studenata. Uz mnoštvo ilustracija, u knjizi susrećemo tajanstvenu životinju koju mu je darovao kralj i doznajemo zanimljivosti o banani, sedmoglavom zmaju, čudovišnoj biljci i drugim zapanjujućim otkrićima.