Patologija

Patologija nam nudi svijet u kojem klasični junaci ne postoje, tu je opipljivo prisutan samo promatrač vlastite nemoći, ispisan kroz unutarnji monolog i misaone „slučajeve” koji oblikuju današnji svijet: iščekivanje apokalipse, sumnju u povijest, propadanje tijela, dijaloge koji više razgrađuju nego što grade odnose. Tekst se svjesno udaljava od iluzije fikcije – poput onoga što su Claude Simon ili Alain Robbe-Grillet činili u francuskoj „nouveau roman” tradiciji – razbijajući očekivanje da književnost mora nužno pripovijedati „priču”. I Gerovac tako odbacuje mimetičku funkciju književnosti, upravo onu koju je nekoć maestralno demonstrirao u svojim Razbijenima, na primjer: svijet u tekstu ne oponaša „realnost” nego pokazuje njenu nemogućnost da se održi kao cjelina.

U Patologiji to dolazi do izražaja u opsesivnom vraćanju na pitanje postojanja i smrtnosti, gdje se svaka tvrdnja ruši novom sumnjom. Čitatelj se suočava s iskustvom svijesti koja se raspada i iznova gradi kroz jezik.