Ono što je bitno u ovome romanu jest liječenje. Liječenje drugoga, posredno i sebe. To je i roman o ljubavi koja se aktivira slučajno i nema smisao društvene perspektive, nigdje drugdje osim u širokom prostoru osjećaja putem kojih se izlazi iz sebe. Protagonist ovoga romana vraća se iz inozemstva, zasićen digitalnim svijetom i biznisom kojim se uspješno bavio, upropašten uglavnom po svojoj autodestruktivnoj volji, vraća se u Panoniju, groblje takvih junaka od romantičnog realizma do balaševićevskih boema, svih tih nositelja ćeifa i muške stigme, no tu se on, Zrinušićev junak – u povratku – nekako okreće. Slučajno, jer krene brinuti za životinju iz svog okoliša. Slučajno ili ne, on postaje sasvim drugačiji junak. Ali u književnosti ne postoji puki slučaj. Ovo je razgradnja jednog tipa stigme i jedna, na koncu, jednostavna priča. Junak romana FIP naprosto u povratku stječe prijatelja, mačka iz vrta kuće koju je iznajmio, i pokušava ga izliječiti od bolesti za koju su mu rekli da je neizlječiva. Ova priča ima logiku bolnog uskrsnuća, a u njoj Zrinušić startno preuzima i zatim naglo mijenja naslijeđene koordinate panonskih junaka. Čitateljici i čitatelju koji o navedenome i ne moraju voditi računa, ovaj će roman biti iskustvo drame, za koju nekako znamo, vidimo, da nije izmišljena.
