Divljakuša

Pisan u ich-formi, kao intimna ispovijed, ovaj roman izbrušenom i preciznom naracijom pokazuje kako je zaljubljenost, to stanje prvobitne opčaranosti, daleko od ljubavi, pa čak i sama njena negacija. Radnja je smještena u sedamdesete godine prošlog stoljeća, a glavna junakinja, porijeklom iz osiromašene obitelji − s bolesnim ocem koji ne zarađuje i dominantnom majkom koja zapravo uvijek štiti interese muškaraca - zaljubljuje se u kolegu sa studija, zatravljena njegovom razbarušenošću i umjetničkim senzibilitetom. Ali, ono što je u početku izgledalo idilično, ubrzo se pretvara u moru,a glavna junakinja postaje žrtva jednog beskrupuloznog osobenjaka, kojeg mora materijalno izdržavati i koji, uza sve drugo, često nestaje bez objašnjenja. Da bi ga oslobodila, mora se osloboditi "zatvora" u koji su je strpali obitelj, okolina, tradicija, bajke. Mora podivljati.

Ovaj (anti)ljubavni roman zapravo je priča o ,,životu koji curi kroz prste", o našim životima ,,u kojima nas nema", a kad napokon shvatimo što nam se dogodilo - život je već prošao. To je priča o ljubavi u doba oskudice i o vremenu bez ljubavi. A stil, glas pripovjedačice - to je svakodnevni jezik, ali ne izmišljeni, lažni, nego sirova istina, nema tu fraza, ali ima razglobljavanja fraza, fraze se razbijaju i dobivaju sasvim novo značenje, pokazuju nam tko smo uistinu.
Pisan dugim, kumulativnim, ali dokraja preciznim rečenicama, s jasno profiliranim likovima i izuzetnim smislom za detalj, roman Divljakuša značajno je djelo naše suvremene proze, djelo koje potresnu dramu tananih međuljudskih odnosa reansformira u vrhunsku jezičnu umjetnost.