Uvod u Život u pet osjetila

"Prije nekoliko godina jedan običan događaj uzdrmao mi je život.

Otišla sam oftalmologu.

Kad sam jednog zimskog četvrtka ujutro ustala iz kreveta, oči su mi bile slijepljene i svrbjele su me, ali nisam obraćala pažnju na to sve dok se nisam ugledala u zrcalu u kupaonici. Zapanjilo me kad sam vidjela da su mi bjeloočnice postale jarko ružičaste, a trepavice mi se zgrudale: jasni simptomi konjunktivitisa. Svoje sam zdravstveno stanje ignorirala što sam duže mogla, ali na koncu sam se, pokušavajući ne dirati lice, našla u ordinaciji oftalmologa.

Koliko li sam samo puta sjedila u toj stolici i brojila certifikate poredane na zidovima od svijetlog drva? Nekom tko nije upoznat s glomaznom opremom za pregled očiju komplicirani se oblici mogu činiti zastrašujućima, no ja sam se s tim mašinama suočavala još od trećeg razreda. Kada sam saznala da ću morati nositi naočale, rasplakala sam se, ali čim sam ih stavila i otkrila da mogu razabrati pticu na grani i svako lice na dječjem igralištu, prirasle su mi srcu.

Moj je doktor najzad nonšalantno ušao. Pregledao mi je (vrlo ružičaste) oči, potvrdio moju amatersku dijagnozu i prepisao mi nekakve kapi. Nakon što smo se pozdravili, ležerno je dodao:

„Uskoro si zakaži redovitu kontrolu. Kao što znaš, spadaš u rizičnu skupinu za odvajanje mrežnice.”

„Samo malo, što?” upitala sam okrećući se. „Zapravo, ne, ne znam za to.”

„Ti si ekstremno kratkovidna, zbog čega postoji veća mogućnost da će ti se mrežnica odmaknuti iz svoje normalne pozicije.

To je ozbiljan problem koji bi ti mogao oštetiti vid, pa ako se to počne događati, želimo toga odmah biti svjesni.” Zvučao je onako vedro kako bi vjerojatno zvučao da me rutinski podsjeća da pijem dovoljno vode ili da se mažem kremom za sunčanje.

„Oprostite”, rekla sam, „možete li mi to još jednom objasniti?” Iznenada sam se prisjetila činjenice da me trenutak prije nego što je doktor ušao medicinska sestra opisala kao „visoku miopiju”.

Ponovio je, a ja sam slušala, sve uznemirenija; imala sam prijatelja koji je nedavno izgubio dio vida zbog odvajanja mrežnice. Tjeskoba me toliko rastrojila da sam, dok je doktor pričao, jedva čula što govori. (Nisam radila bilješke, a ja uvijek radim bilješke.) Na kraju je rekao: „Znači, vidimo se na sljedećoj kontroli, u redu?”

„U redu, hvala”, rekla sam osupnuta i izašla.

Dok sam izlazila, u meni se nešto promijenilo. Bila sam prestrašena. Moj vid! Prije tog razgovora nikada nisam previše razmišljala o svojem osjetilu vida, osim što sam pazila da mi recept za kontaktne leće ne istekne. Na povratku kući kroz blagi sumrak shvatila sam da je prošlo puno vremena otkako sam se svjesno divila njujorškom uličnom pejzažu koji mi je tako drag. Što ako mi se zamagli ili čak posve nestane?

Našla sam se na prekretnici i najednom kao da su mi se sva osjetila izoštrila. Bilo je to kao da je svaki gumb u mojem mozgu iznenada bio odvrnut do maksimuma svjesnosti. Kroz slijepljene oči zurila sam u svjetlosivo nebo iznad zgrada i u kovrčavo ljubičasto lišće ukrasnog kelja u sanducima za drveće. Razabirala sam svaki zvuk u uobičajenoj gradskoj buci tijekom radnog dana, automobilske trube, bušilice, viku. Njušila sam oporu mješavinu  ispušnih plinova, marihuane i prženog kikirikija s medom sa štanda Nuts4Nutsa.

Nikada prije nisam iskusila svijet tako intenzivno – bilo je izvanredno. Išla sam dalje ulicama i valovi ushićenosti budili su u meni želju da se na sav glas smijem ili da nepoznatom prolazniku kažem: „Pogledaj drveće! Nije li krasno?” Shvatila sam da sam sve to predugo uzimala zdravo za gotovo – boje, zvukove, ozračje svega što me okružuje.

Do kuće mi je pješice trebalo samo dvadeset minuta, ali tih dvadeset minuta bilo je transcendentalno. Neprestano sam mislila: „Ovo iskustvo je sada tu, ovdje je; a ujedno je i prošlost i nikad se neće ponoviti.”

Za to sam vrijeme postala svjesna duboke istine. U ovom trenutku imam ovo jedno tijelo i njegove sposobnosti, i neću ih imati zauvijek. Na koledžu sam na gornjem ležaju kreveta na kat čitala jeftino izdanje Portreta gospođe Henryja Jamesa bez adekvatnog svjetla za čitanje; sada moram povećati font na pametnom telefonu kako bih odgovorila na e-mailove. Jednoga dana možda više neću čuti glasno zijevanje svojeg supruga Jamieja niti vidjeti našega psa Barnabyja kako pobjedonosno trčkara stanom s omiljenom igračkom Jetijem u ustima. Naša kći Eliza već se odselila i preostalo nam je još samo nekoliko godina zajedničkog života s Eleanor.

Vodila sam brigu o svojem tijelu – pazila sam da dovoljno spavam, da vježbam, da jedem zdravu hranu, da redovito odlazim na kontrole, da nosim sunčane naočale i vežem se sigurnosnim pojasom. No jesam li cijenila svoje tijelo i njegove moći? Jesam li, kako je život promicao, uživala u svakom danu? Jesam li obraćala pažnju na one koje volim?

Dok sam pritiskala šifru kako bih mogla ući u zgradu, prihvatila sam istinu koju sam dosad ignorirala: ponestajalo mi je vremena. Sjene su se nakosile prema istoku, preko Central Parka i preko mojeg života. Nisam htjela stići do kraja i misliti: „Toliko mi se toga događalo! Da sam bar obraćala pažnju!”

Dočekao me prazan stan. Ubrzo sam čula kako me Jamie doziva iz predsoblja i skočila sam na noge kako bih ga pozdravila. „Bok!” rekla sam prožeta ljubavlju. „Kako ti je prošao dan?” Ljubeći ga, bila sam svjesna njegovog neobrijanog lica, a dok smo razgovarali, zatekla sam se kako zurim u njegovo lice tako intenzivno da sam, onako kako već odavno nisam, opazila zelenilo njegovih očiju i sjedine u njegovoj tamnoj kosi.

Čekala sam da se Eliza i Eleanor vrate s ručka kod djeda i bake. Kada su prošle kroz vrata, činile su se višima nego što pamtim, kao da sam ih mjesecima gledala, a da ih nisam stvarno vidjela.

„Bok!” rekla sam privivši ih obje u dug zagrljaj. „Ej”, odgovorile su, pomalo iznenađene mojim entuzijazmom. Privlačeći k sebi Elizu, a potom i Eleanor, osjetila sam miris njihovih različitih šampona, jednog od meda, drugog od šljive. Dok su bile male, puno sam se fizički bavila svojim kćerima, neprestano sam ih nosila, kupala, hranila, ljuljala i mazila. Sad kad su bile starije, uglavnom sam se držala postrani. Prošlo je previše vremena otkako sam ih čvrsto zagrlila.

Odlučila sam to promijeniti.

Moj je konjunktivitis prošao nakon nekoliko dana, ali nisam mogla prestati razmišljati o tome što sam iskusila.

Godinama sam proučavala ljudsku prirodu i razmišljala o tome kako bismo mogli izgraditi sretniji život: predmet mog zanimanja bila je znanost duše. Jedna je od mojih najvažnijih spoznaja bila da sretan život možemo izgraditi samo na temelju poznavanja sebe. Što je moj život više odražavao moj temperament, sustav vrijednosti i interese, to sam sretnija bila i stoga sam posvetila mnogo vremena nastojanju da bolje upoznam sebe. Prije nego što sam ušla u taj proces samoistraživanja, pretpostavljala sam: „Upoznati sebe ne može valjda biti baš tako teško. Družim se sa sobom po cijele dane!” No upoznati sebe nije lako.

Kako bih sebe bolje upoznala, postavila sam si pitanja; „Kome zavidim?” „O čemu lažem?” „Što sam voljela raditi kad mi je bilo deset godina?” „Kako da svoj sustav vrijednosti pretvorim u djelo?” Također sam se pridržavala mnoštva odluka usmjerenih na povećanje sreće: „Oživi zamrlo prijateljstvo”, „Pridržavaj se pravila jedne minute”, „Slavi manje praznike” i „Proširi životne horizonte”.

Unatoč svim tim naporima, u zadnjih nekoliko godina počela sam uviđati da se osjećam zarobljeno u svojoj glavi – odijeljeno od svijeta i od drugih ljudi, a i od sebe. Otputovala sam iz New Yorka skroz do Los Angelesa kako bih se susrela sa svojom sestrom Elizabeth, ali nakon što sam se vratila, shvatila sam da nijednom nisam uočila njezino tipično gestikuliranje rukama i da nemam pojma nosi li još uvijek svaki dan svoju unikatnu ogrlicu. Jesam li je uopće stvarno pogledala?

Pokušavala sam dokučiti što mi je u životu nedostajalo i taj je nezaboravan povratak kući od oftalmologa otkrio odgovor: Trebam se povezati sa svojih pet osjetila. Prema svojem sam se tijelu ponašala kao prema automobilu koji je moj mozak vozao naokolo po gradu, no moje tijelo nije tek nekakvo vozilo duše na koje se može zaboraviti dok se ne pokvari. Tijelo je – preko mojih osjetila – moja osnovna poveznica sa svijetom i s drugim ljudima.

Znala sam, naravno, da mogu živjeti sretan, ispunjen život čak i ako izgubim neke od sposobnosti svojega tijela. No bojala sam se da ću jednoga dana žaliti zbog svega što sam zanemarivala. Danas bih mogla misliti: „Previše sam zaposlena da planiram put u Dolinu smrti”, no ako izgubim osjetilo vida, mislila bih: „E, da sam bar vidjela pustinju!” Neki vole planin e, drugi ocean, livade, jezera ili šume. Ja možda volim krajolik s pješčanim dinama a da to i ne znam.

Kad bih stala i razmislila, bih li znala kakve je borovnica boje iznutra? Trebale su mi godine da shvatim da mi se slike Pabla Picassa ne sviđaju, a da slike Thomasa Colea obožavam, ili pak da više volim čaj English Breakfast nego Earl Grey. Kad me majka vidjela u mojim omiljenim hlačama za jogu, prokomentirala je: „Lijepo je imati nešto mornarski plavo umjesto još jednog crnog komada”, no ja uopće nisam registrirala da su mi hlače za jogu plave. Živjela sam u New Yorku, ali nikad nisam uočila nikog slavnog.

Nisam provodila dane sanjareći. Satima sam čitala, pisala i razgovarala s ljudima; radila sam popise i planove, postavljala ciljeve; pratila sam broj napravljenih koraka. Bila sam u eprestanom procesu samoistraživanja. Kako da izrastem u osobu kakva mogu postati? No iako sam cijenila intenzitet, produktivnost i strukturu svojeg života, taj mi je povratak kući otkrio da sam opuštala da osjeti mojeg života prolaze neprimijećeni. Kad bih se usredotočila na iskustva svojih osjetila, što li bih mogla otkriti?

Nisam primijetila kada sam počela žudjeti za pivom od đumbira ili se užasavati zvuka „Ripples” na alarmu svojeg telefona. Kada li je Eliza počela nositi toliko prstenja? Kada je Eleanor počela  ako glasno puštati muziku dok bi se tuširala? Kada je Jamie počeo jesti toliko grčkog jogurta? Moja osjetila imaju sposobnost da me povezuju s ljudima i trenucima koje želim iskusiti i zapamtiti.

To je poslijepodne s konjunktivitisom otkrilo tri istine. Htjela sam potpunije uživati u trenucima svojega života, htjela sam izaći iz glave i ući u život, htjela sam produbiti znanje o svijetu, o drugima – i o sebi.

Vraćajući se kući, osjetila sam intenzivnu vitalnost zahvaljujući tome što sam tako pomno obraćala pažnju na osjete koji su strujali kroz mene, i to mi je iskustvo pokazalo smjer kojim trebam ići: proučavat ću svojih pet osjetila. Nisam više htjela propustiti ni jednu jedinu minutu.

Znala sam da taj cilj – uživanje u osjetilima – za mene neće biti jednostavan. Mnogi uživaju u aktivnostima koje ih povezuju s njihovim tijelom, poput trčanja, plivanja, pecanja ili sviranja. Ja sam čitala knjige. Najbliži hobi vezan uz tijelo bilo mi je maženje Barnabyja.

Moj se ukus često činio preskromnim, prejednostavnim. Milija mi je obična hrana poput kajgane u obližnjoj zalogajnici i rijetko bih popila makar i čašu vina zbog toga što ne podnosim dobro allkohol. Voljela sam tu i tamo pokoju pjesmu, no rijetko sam slušala muziku. Voljela sam laganu, a ne duboku masažu, voljela sam da mi je meso dobro kuhano i da mi je šalša blaga. Divila sam se umjetnosti koja se činila očito lijepom.

Nisam ulagala puno napora u oblikovanje svojeg iskustva i uvijek sam davala prednost praktičnosti u odnosu na užitak. Drugi će dati sve od sebe da naprave savršenu šalicu kave, dok bih se ja koristila sistemom koji je najbrži i najlakši te sam gutala kavu iz ogromne šalice, a ne iz male koja bi me poticala da uživam u svakoj kapi. Svakog Božića ukrašavali smo umjetna drvca koja se stavljaju na stol umjesto mirisnog, bodljikavog živog drveta. Dugo sam se suprotstavljala molbama svojih kćeri da uzmemo psa jer se nisam htjela nositi s dodatnim obavezama.

S godinama sam imala nekoliko prijelomnih spoznaja sreće ljudske prirode (sklona sam epifaniji, što mi je jedna od najdražih vlastitih odlika). Sada sam pak shvatila da sam s vremenom postala ozbiljna i nestrpljiva, previše željna da se što prije vratim za svoj radni stol ili svojim popisima onoga što moram napraviti. Iako volim raditi, moja me usredotočenost na efikasnost i produktivnost ostavila s nekom težinom duha – s osjećajem ustajalosti ili stagnacije. Htjela sam samu sebe prodrmati hitrim  udarima izobilja kojima su me moja osjetila mogla opskrbiti.

Moja sestra Elizabeth često mi je govorila: „Ti bi bila izvrstan redovnik”, i bila je u pravu. Toliko  sam cijenila svoje dobre navike da skoro nikada nisam odstupala od njih, čak ni kada sam  vjerojatno trebala. Neki vode neuredan život. Ja nisam bila neuredna; moje su greške išle u suprotnom smjeru. Bila sam kruta.

Moji planovi i popisi mogli su me toliko zaokupiti da sam zaboravljala obratiti pažnju na ono što se stvarno događalo oko mene. Dok bih hodala plažom, jedva bih vidjela ocean jer sam u glavi prepravljala neki odlomak. Nisam mogla slušati audioknjigu jer bi mi vlastite misli nadglasavale zvuk čitačevog glasa.

Nedavno sam odvela Elizu, Eleanor i Barnabyja u fotostudio u našoj četvrti kako bi se slikali za našu godišnju obiteljsku čestitku za Valentinovo. Požurivala sam cijeli postupak, pokušavajući ga što prije završiti kako bih se brzo mogla vratiti za svoj radni stol. Tek sam poslije shvatila ironiju: cijela je poanta snimanja fotografije bila u tome da zabilježi prizor mojih kćeri upravo u tom trenutku – a ja jedva da sam ih i pogledala dok se to odvijalo.

Sada sam možda pronašla način da se istrgnem iz svoje kronične zamagljenosti rezaposlenošću: prihvatit ću se toga da vidim, čujem, mirišem, kušam i dodirujem svijet oko sebe tako što ću, umjesto da ostanem u svojoj glavi, potpunije živjeti u svojem tijelu. Uživat ću u osjetima samima po sebi i, čak i više od toga, koristit ću se intenzitetom i  emocionalnom moći tih čula za povezivanje s drugima, a i sa samom sobom."