5. prosinca 2018

Živjeti svaki dan kao da nam je posljednji ili kao da nam je prvi?

W1siziisijiwmtgvmtivmdyvmtlnnnhryzb0n19sb21hbktyem5hcmljx2j5x0thdgvfumf3b3j0ac5qcgcixsxbinailcj0ahvtyiisijc4mhg0mdajil1d?sha=5225ad32391e5014

Bismo li trebali svaki dan živjeti kao da nam je posljednji ili kao da nam je prvi - pita se britanski filozof hrvatskih korjena Roman Krznarić u svojoj novoj uspješnici "Carpe diem danas" u izdanju Planetopije. Iako je mnogima bliže i jasnije značenje prve opcije, u odlomku koji prenosimo iz Krznariceve knjige saznat ćete zašto je bolje živjeti svaki dan kao da nam je prvi - za nas i svijet u kojem živimo. 

Kad sam imao 17 godina, pročitao sam jedan citat koji je išao otprilike ovako: „Ako svaki dan živiš kao da ti je posljednji, jednoga ćeš dana zasigurno biti u pravu.“ To me se snažno dojmilo i otad se, protekle 33 godine, svakog jutra pogledam u zrcalu i upitam se: „Da je danas posljednji dan mojeg života, bih li htio raditi ono što ću danas raditi?“ I kad god je odgovor previše dana zaredom „ne“, znam da moram nešto promijeniti.

Bez korištenja samoga izraza „iskoristi dan“, Steve Jobs je iznosio životnu filozofiju carpe diema, čiji se odjeci protežu stoljećima.

Koja je temeljna poruka izraza „živi svaki dan kao da ti je posljednji“? Za početak, ne bi ga trebalo shvatiti previše doslovno. Smisao nije u tome da se ponašamo kao da uopće nemamo budućnost i da trčimo naokolo kao da naš osobni sat odbrojava posljednja 24 sata. Steve Jobs ne kaže da ne bismo trebali planirati za svoju mirovinu ili imati djecu. Njemu je važno zadržati širu sliku: da nećemo živjeti zauvijek te da bismo se trebali usredotočiti na uistinu bitne stvari i ostati vjerni svojim vrijednostima i osobnoj viziji. Možemo na to gledati kao na egzistencijalni pregled. Kod stoika je naglasak nešto drugačiji: više se radi o tome da svaki dan cijenimo u potpunosti. Kao što je napisao filozof William Irvine: „Kada stoici svaki dan žive kao da im je posljednji, to nije zato što ga svojim djelovanjem namjeravaju učiniti posljednjim, već zato da bi iz toga dana mogli izvući njegovu punu vrijednost.“

Iako „živi svaki dan kao da ti je posljednji“ na prvi pogled može izgledati kao mudar ideal, on sadrži neke dvojbene pretpostavke. Premda je to samo figurativan izraz, njegov oblik potiče održavanje kratkoročnoga stava prema životu i pažnju nam više usmjerava na današnji dan i trenutno zadovoljstvo nego na dugoročnu perspektivu. Mogao bi, primjerice, neke ljude namamiti da ušteđevinu spiskaju na potrošački pohod ili da preljubom unište svoju vezu, pa makar to i ne bila izvorna namjera stoičkih filozofa. I zašto bi mjerna jedinica bila jedan dan? Zašto ne jedna godina ili deset godina? Da se izraz postavi kao „živi svako desetljeće kao da ti je posljednje“, mogao bi izgubiti svoju neposrednost i hitnost, a opet bi nas mogao više nadahnuti da se upustimo u smislene, dugoročne projekte (poput sviranja gitare ili pisanja knjige) koji zahtijevaju da se danas znojimo i mučimo u zamjenu za korist koju ćemo ostvariti jednog dalekog dana.

Nadalje, zašto bi fokus bio na tome da se prema svakom danu postavimo kao da nam je posljednji? Zašto ne bismo svaki dan živjeli kao da nam je prvi? Možda bi nas to ispunilo dubokim osjećajem strahopoštovanja i čuđenja prema svijetu pa bismo postali poput djece, koja se zapanje kada prvi put dotaknu snijeg ili se oduševe kada otkriju da su žirafe stvarna, živa stvorenja. Možda bismo se više potrudili cijeniti toplinu sunca na svojoj koži ili strančevu ljubaznu gestu.

Dublji je problem u tome što Steve Jobs govori kao da ne postoji društvo, već samo svijet pun pojedinaca čiji postupci nemaju očitoga utjecaja na druge. Možda ovo vama i jest posljednji dan, ali to ne znači da je i svima drugima. „Živjeti kao da sutra ne postoji“ upravo je onakav svjetonazor kakav čovječanstvo gura u propast. Siječemo prašume, sagorijevamo fosilna goriva i zagađujemo naše rijeke i oceane, a pritom premalo mislimo na buduće stanovnike našega jednog i jedinog krhkog planeta. Apple je možda jedna od najinovativnijih tehnoloških tvrtki našega doba, ali je 2014. godine bio odgovoran za emisiju 34 milijuna tona stakleničkih plinova (gotovo jednako koliko i cijela Hrvatska), uglavnom iz tvornica u Kini.17 Tragedija je našega doba u tome što najčešće gledamo samo sadašnjost; mašta nam je upala u zamku mentaliteta izrabljivanja resursa i zabavljanja, koji će za posljedicu imati planetarni mamurluk od kojega se društvo možda nikada neće oporaviti. Bilo bi mudro da učimo od irokeškoga Velikog zakona mira, poznatoga pod nazivom Kaianerekowa: to je skup tradicionalnih indijanskih načela koji preporuča način donošenja odluka pri kojemu se razmišlja sedam naraštaja unaprijed. To bi prije bilo „iskoristi dva stoljeća“, nego „iskoristi dan“.

 „Živjeti kao da sutra ne postoji“ upravo je onakav svjetonazor kakav čovječanstvo gura u propast. Siječemo prašume, sagorijevamo fosilna goriva i zagađujemo naše rijeke i oceane, a pritom premalo mislimo na buduće stanovnike našega jednog i jedinog krhkog planeta.

Bismo li, dakle, trebali svaki dan živjeti kao da nam je posljednji? Nekim je ljudima to potencijalno privlačan ideal, naročito ako traže samopouzdanje da savladaju strahove, da se suprotstave konvencijama i da sami kroje svoj život. Meni je najkorisniji kada sam sa svojim ostarjelim ocem i pomajkom, koje obično viđam samo nekoliko tjedana godišnje kada mi dođu u posjet iz Australije. Bolno sam svjestan činjenice da neće zauvijek biti ovdje pa se trudim na svaki dan koji provedem s njima gledati kao na naš posljednji dan zajedno. To mi pomaže da ih pažljivije slušam, da se neobuzdanije smijem, da pokazujem ljubav i da je primam. No drugim ljudima ideja o življenju svakoga dana kao da nam je posljednji iz raznih razloga neće odgovarati, primjerice, zbog njezine izrazito kratkoročne i individualističke vizije. Dobra je vijest da postoje alternativni te možda i učinkovitiji načini da se podsjećamo na smrt, od kojih je svaki na svoj način poseban.