Zašto umjetnost?
Nije poznata nijedna skupina ljudi koja se ne bavi umjetnošću u nekom obliku, a često se njome bave u mnogim različitim oblicima“, tvrdi Brian Eno - glazbenik, producent, vizualni umjetnik i aktivist, oličenje renesansnog čovjeka - u knjizi "Zašto umjetnost" svojevrsnom manifestu budućnosti nastalom u suradnji s ilustratoricom Bette A.
Nemalo puta prozvan vizionarom, Eno u ovoj knjizi opravdava tu titlu svojom razigranom i pristupačnom analizom jedne od glavnih odrednica bivanja čovjekom.
Estetika, grana filozofije koja proučava umjetničko stvaranje i doživljaj, u nekom obliku postoji od najranijih civilizacija, barem onih koje su za sobom ostavile pisani trag. Platon i Aristotel, dvojica najpoznatijih antičkih filozofa, tumačili su umjetnost kao imitaciju stvarnosti. Ali dok ju je Platon zbog toga smatrao manje vrijednom od drugih ljudskih aktivnosti, Aristotel je na umjetnost gledao kao na pozitivnu aktivnost koja nam pomaže da bolje razumijemo ljudsku prirodu. Tijekom povijesti mnogi su mislioci pokušavali odgovoriti na pitanje što je umjetnost i koja je njezina funkcija, te iako se odgovori nerijetko razlikuju, a ponekad su i oprečni, jedan se zaključak nameće: umjetnost nam je važna i ne možemo a da ne teoretiziramo o njoj.
Brian Eno nije iznimka. Međutim, da bi odgovorio na pitanje zašto i čemu umjetnost služi, prvo treba definirati što sve umjetnost jest. Očekivano, Eno se ne zaustavlja samo na tradicionalnim oblicima kao što su književnost, film, slikarstvo ili glazba, već riječ umjetnost upotrebljava kada govori i o kuhanju, nakitu, izrekama, slengu, frizurama i, pa, bilo kojoj ljudskoj aktivnosti. Da nam je umjetnost inherentna, dokazuju tisuće stvari koje ne trebamo raditi, a ipak ih radimo. Trebamo jesti, ali ne trebamo dekorirati hranu, a ipak to činimo. Trebamo odjeću da se zaštitimo od vremenskih neprilika, ali ne trebamo uparivati boje i uzorke, a ipak to činimo.
Govoreći o umjetnosti u svakodnevnom životu, Eno dolazi do zaključka da ona počinje tamo gdje funkcija prestaje. Uzmimo za primjer šalicu: njezina je funkcija zadržavanje tekućine i to je uvjet koji treba biti zadovoljen da bismo je u tu svrhu koristili. Međutim, kojeg će oblika, veličine, boje ili materijala ta šalica biti spada u sferu umjetnosti. Umjetnost je područje slobode i time osnovno pravo svih ljudi. Dok kao članovi društva moramo poštovati određena pravila i norme, a danas nažalost svjedočimo tome da ona nerijetko prelaze granice opresivnosti, umjetnost je mjesto gdje pravila konstruiramo sami, mjesto gdje iskušavamo nove svjetove i načine postojanja.
Možda najvažnija usporedba koju Eno radi je ona s igrom: „Umjetnost je nastavak igre u odraslo doba. Igramo se kao odrasli ljudi jer i dalje trebamo učiti. Igra je istraživanje.“ To je izrazito važno želimo li naći nove odgovore na pitanje kamo kao čovječanstvo želimo ići; umjetnost je način da osjetimo nove budućnosti te nas usmjerava prema promjeni.
Da doista vjeruju u inkluzivnu definiciju umjetnosti, Eno i Bette A. dokazuju samom formom ove knjige. Umjesto složene terminologije svojstvene tradicionalnim teorijama umjetnosti, njihov je jezik jednostavan, iako nimalo manje vrijedan, a umjesto da sve kažu riječima, razigrane i šarene ilustracije jednako dobro prenose njihovu viziju.
Podnaslov Nedovršena teorija, također je prikladan. Jer kako konačno definirati nešto što je tako živo, tako promjenjivo, kao i sama bića koja to konzumiraju i stvaraju?
