U umu stoičkog imperatora
"Tko je bio Marko Aurelije kao čovjek?", pita se Donald J. Robertson u autobiografiji Marko Aurelije: U raskoraku između privatnog i javnog, te nastavlja: "Mnogi ga danas poznaju po portretu koji je stvorio glumac Richard Harris u filmu Gladijator (2000.), a manji broj prisjeća se Aleca Guinnessa u Padu Rimskoga carstva (1964.) – no ti se filmovi tek ovlaš temelje na povijesti. O životu Marka Aurelija znamo više nego o ijednom drugom stoiku, ili ikojem drugom antičkom filozofu."
Iz uvoda u knjigu prenosimo:
"Ako želimo prodrijeti u um stoičkog imperatora, moramo pomno ispitati dokaze njegovih misli i djela. Markova filozofija života uvelike odudara od pretežitih vrijednosti svakog suvremenog društva. Neki njegovi biografi znali su olako odbacivati stoičku filozofiju, koja je imala značajnu ulogu u njegovu životu: „Teško je zamisliti doktrinu koja bi više cjepidlačila, bila nehumana i zatirala svaku radost [od stoicizma]“, podruguje se jedan, „no savršeno je jasno zašto je toliko privlačila Marka Aurelija“. Takvo poimanje stoicizma karikatura je koja se temelji na široko prihvaćenim zabludama i nimalo ne služi na čast filozofiji. Stoicizam je pet stoljeća cvjetao u antičkome svijetu i brojni su pristaše govorili u prilog njegovim prednostima i privlačnosti. Danas tisuće psiholoških istraživanja i studija iznose znanstvene dokaze učinkovitosti suvremene kognitivne psihoterapije, koju su prvenstveno nadahnuli stoici. Mnogi suvremeni čitatelji u stoicizmu pronalaze istinsku filozofiju koja mijenja svjetonazor – onu koja iscjeljuje emocije umjesto da ih tek tako uklanja sve redom.
Pokušati napisati biografiju Marka Aurelija a da se ne posveti dužna pozornost utjecaju stoicizma bilo bi jednako besmisleno kao pokušaj pisanja o svetom Augustinu pritom zanemarujući njegovu kršćansku vjeru. Marko je bio duboko posvećen procesu vlastitog moralnoga i terapeutskoga poboljšanja. Ne možemo razumjeti njegov karakter a da ne shvatimo zašto mu je stoicizam postao tako važan i u kojoj je mjeri oblikovao njegova djela. Stoga u ovoj knjizi namjeravam sljubiti tragove njegovih intimnih misli i vrednota pohranjenih u njegovim privatnim zabilješkama i pismima, s dokazima njegovih djelovanja, koje preuzimam od rimskih povjesničara i drugih antičkih izvora.
Većina čitatelja zanima se za Marka zbog slavne knjige koja mu se pripisuje. Meditacije su postale jedna od najcjenjenijih knjiga na području osobnoga razvoja u povijesti. One su duboko djelovale na bezbrojne pojedince tijekom povijesti – u svim područjima života. Suvremeno tumačenje Meditacija otpočinje prvim tiskanim izdanjem grčkog rukopisa 1558. godine., pod naslovom „Samome sebi“ (Ta eis heauton), popraćena latinskim prijevodom. Godine 1634. prvi engleski prijevod objavljen je pod naslovom Marko Aurelije Antonin, rimski car, njegove meditacije o sebi samome... Uporaba tog pojma naposljetku se uvriježila, te je danas uobičajeno da naslov knjige glasi jednostavno Meditacije.
Dakle, koja su to temeljna učenja „upućena sebi“ koja Marko Aurelije navodi u Meditacijama?
Najvažnije je „življenje u skladu s Prirodom“, koje stoici određuju kao najviši cilj čovječanstva. Iako Marko Aurelije pojam „stoik“ upotrebljava samo jednom, često navodi tu temeljnu maksimu njihove filozofije. On izražava zahvalnost što su mu njegovi učitelji, stoici, često navodili primjere što „živjeti u skladu s Prirodom“ znači u praksi, u njihovoj svakodnevici. Također podsjeća sebe kako ga ništa ne smije spriječiti da živi u skladu s Prirodom, baš kao i oni, iako se često mučio da to provede u praksi.
Živjeti „u skladu s Prirodom“ stoicima je značilo živjeti racionalno, jer su razum smatrali najvišom ljudskom sposobnošću. Ako postojano živimo u skladu s razumom, usavršit ćemo vlastitu prirodu i dostići vrlinu mudrosti. Ako takvu mudrost primijenimo na svoje odnose s drugima, ako se prema njima ponašamo časno i pošteno, dostići ćemo socijalnu vrlinu pravde. Kako bi se moglo što skladnije živjeti s mudrošću i pravdom, potrebno je ovladati strahovima i žudnjama koje prijete da će nas povesti krivim putom. Sve to iziskuje snagu i umjerenost te nam otkriva četiri temeljne vrline antičkoga stoicizma – mudrost, pravdu, hrabrost i samokontrolu. Cilj stoičkoga življenja može se tako pojmiti kao „život u skladu s vrlinom“, sve dok ne zaboravimo da su stoici sve vrline smatrali oblicima moralne mudrosti.
Iako se mudri ne daju previše omesti nesrećom, oni nisu lišeni osjećaja. Kao što smo vidjeli, Marko Aurelije znao je biti tankoćutan. Postupno je uvježbavao upravljati vlastitim emocijama racionalno ih propitujući, umjesto da ih olako potiskuje. Stoicizam ga je poučio da izvanjska zbivanja – ona izvan njegove izravne kontrole – promatra kao nešto drugorazredno.
Otkrio je neki vid psihološke terapije, osmišljene da ga oslobodi nezdravih strasti, stanje uma koje su stoici nazivali apatheia. (Značenje tog pojma u stoičkoj filozofiji bliže je „slobodi od patoloških emocija“ nego onome što danas smatramo apatijom.) Gotovo sve što Marko priča o filozofiji može se povezati s temeljnim ciljem življenja u skladu s prirodom, bez nezdravih emocija. U ovoj knjizi naveo sam više od stotinu citata iz Meditacija kojima sam rasvijetlio povezanost autorovih stoičkih načela i načina na koje se nosio sa stvarnim životom."
Tekst preuzet iz knjige Marko Aurelije: u raskoraku između privatnog i javnog, Donald J. Robertsona (Planetopija, 2024.)
