Tuga koja iscjeljuje - kako preživjeti gubitak i prihvatiti smrt

Dok su susreti sa smrću u prvoj polovici 20. stoljeća bili česti, suvremeno zapadno društvo nije u tolikoj opasnosti od ratova, a velik broj nekoć smrtonosnih bolesti danas je uspješno iskorijenjen ili sveden na razinu obične zubobolje. Revolucionarni napredak medicine omogućio nam je da na neki način pripitomimo smrt, ali to postignuće ima i negativnu posljedicu: većina nas zaboravila je tugovati.

Da bismo uistinu žvijeli, moramo moći prihvatiti i smrt.

 

Povijest smrti povijest je evolucije našeg odnosa prema njoj. Za viktorijance su smrt i žalovanje bili javni; crna odjeća udovica jasno je upućivala na njihovo cjeloživotno tugovanje, pogrebi su bili rituali od velike važnosti, a nadgrobni spomenici pomno su izrađivani. Obredi iz viktorijanskog doba u prvoj su polovici 20. stoljeća postali nepraktični: milijuni ljudi umirali su od posljedica Svjetskih ratova i zaraznih bolesti pa je tugovanje ustupilo mjesto borbi za preživljavanje. Druga polovica 20. stoljeća obilježena je novom promjenom društvenih uvjerenja. Utjecaj religije znatno je oslabio nakon ratnih strahota u prvoj polovici, a uskoro je na mjesto posrednika između smrti i Boga zasjeo liječnik. Otkrića penicilina, antibiotika i cjepiva produžila su život mnogima, ali jednako su tako značila da smrt više nije samo posljedica sudbine ili neke više sile, već i neuspjeha medicine. Suvremeno društvo (ili barem dio svjetske populacije) može si dopustiti luksuz tugovanja jer se osjeća sigurnijim; najčešće naši bližnji ne umiru tako rano i u tako velikom broju kao što je bio slučaj prije nekoliko desetljeća. Međutim, to isto društvo toliko se oslanja na tehnologiju i medicinu da ponekad teško prihvaća da je smrt ipak neizbježna, a naša sklonost učinkovitom rješavanju problema otežava nam shvaćanje procesa tugovanja.

Naime, ne postoje standardizirane upute za uspješno žalovanje niti precizno određen period nakon kojeg ćemo moći nastaviti s našim starim životom. Činjenica je da nakon smrti bližnjih naš život više nikada neće biti isti, a nemoć da ga vratimo u stanje prije gubitka razlog je zašto na smrt često loše reagiramo. 

Autorica Julia Samuel psihoterapeutkinja je koja već trideset godina radi s ožalošćenima, a osnovala je i organizaciju Child Bereavement UK koja pomaže obiteljima čije je dijete umrlo ili će umrijeti, kao i ožalošćenoj djeci, te obrazuje profesionalce za rad s takvim obiteljima. Na temelju slučajeva iz dugogodišnje prakse u knjizi Tuga koja iscjeljuje objašnjava kako nam prirodan proces tugovanja može pomoći da izgradimo novi život nakon smrti voljene osobe. Njezini klijenti obraćali su joj se nakon smrti partnera, djeteta, roditelja, brata ili sestre, ili suočeni s vlastitom smrću. Ti  ljudi razlikuju se po spolu, starosti, zanimanju, životnom iskustvu i osobnosti, ali iako su njihovi slučajevi jedinstveni, povezuje ih bol gubitka koju su osjetili nakon smrti voljene osobe.
Ne čudi stoga što Samuel u svojoj knjizi ne nudi niz pravila za zdravo tugovanje koji se mogu primijeniti na svakog ožalošćenog; ono je individualno i svatko za sebe mora pronaći način da se prilagodi novoj situaciji i suzbije strah i bol. To ne znači da smo u tugovanju prepušteni sami sebi; u osnaživanju uvelike pomaže ako ožalošćena osoba ima nekoga tko će je saslušati, ne nužno terapeuta, već i prijatelje i obitelj. Stoga autorica daje savjete kako i mi možemo pomoći ožalošćenim osobama u oporavku.

Smrt je posljednja velika tabu-tema, a tuga koju ostavlja za sobom razumijeva se potpuno pogrešno. Bez problema razgovaramo o seksu ili neuspjehu, o svemu što nas najviše pogađa, ali kada je riječ o smrti, zavlada muk. Previše je zastrašujuća, pa čak i bizarna, da bismo za nju našli riječi. Taj muk vodi u neznanje, što znači da često ne znamo kako reagirati na tugovanje drugih ljudi, a kamoli na vlastito. Draže nam je kad ožalošćena osoba ne pokazuje svoju bol pa kažemo kako se „zadivljujuće hrabro“ nosi s njom. Ali smrt se događa i tugovanje je bolno.
Julia Samuel

Čitajući ovu knjigu, shvatit ćete da je tugovanje nužan i cjeloživotni proces: „Da bismo uistinu živjeli i proživjeli ispunjen život, moramo moći prihvatiti i smrt, suočiti se sa svojom boli, pomiriti se s neugodnom situacijom – a na samom kraju tih gubitaka je tugovanje, jedna od najsnažnijih manifestacija psihičke patnje koju možemo doživjeti.“ Slučajevi ožalošćenih osoba s kojima se autorica susretala pokazuju da je opravak moguć jednom kada se potrudimo razumjeti tugovanje te da možemo obnoviti svoje živote i iz tog iskustva izaći jači, sposobni ponovno voljeti i biti sretni.