Sokratovo pitanje: najvažnije pitanje na koje ćete ikad morati odgovoriti

"Postoji jedno pitanje koje si svatko mora postaviti i zatim na njega odgovoriti – zapravo, svi mi trebamo ga stalno postavljati i na njega odgovarati. Ono glasi: „Kako trebam živjeti svoj život?“, a znači: „U skladu s kojim vrijednostima trebam živjeti? Kakva osoba trebam biti? Čemu valja stremiti?“ Većina ljudi si ne postavlja to pitanje, nego na njega odgovaraju bez razmišljanja, tako da usvajaju konvencionalne poglede na život i ono što je u njemu bitno, te u bilo kojem smjeru slijede gomilu istih takvih osoba koje to pitanje ne postavljaju i na njega odgovaraju bez promišljanja.

To pitanje nazivam Sokratovim pitanjem jer je upravo Sokrat bio prvi mislilac, barem u zabilježenoj povijesti filozofije, za kojeg znamo da je to pitanje sustavno postavljao kako bi potaknuo potragu za promišljenim odgovorima – to jest, odgovorima koji proizlaze neovisno o prethodno usvojenim tradicijskim ili vjerskim stavovima.

Kad kažemo da si u naše doba – kao i u Sokratovo, pa i svako drugo doba – većina ljudi to pitanje ne postavlja, a na njega odgovaraju bez razmišljanja – zapravo tvrdimo da, iako svatko ima životnu filozofiju, većina ljudi toga nije svjesna. Životna filozofija koju imaju nešto je što su usvojili od društva oko sebe te je dijele s većinom drugih ljudi. Preuzeli su je od roditelja, kroz školovanje, iz svojih vjerskih zajednica, društva u širem smislu, i to sasvim podsvjesno. Dapače, većina ljudi se izrazito trudi – također nesvjesno – biti što sličniji ostalima, te se ponašaju na drugim ljudima prihvatljiv način. Gotovo svatko oponaša sve ostale u svojim društvenim krugovima i čvrsto se pridržava vrijednosti i ciljeva prihvaćenih u tom društvu, čime osnažuje zajedničku životnu filozofiju koju na taj način usvaja.1 Kao što je Oscar Wilde primijetio: „Većina ljudi su drugi ljudi. Njihove su misli tuđa mišljenja, njihovi životi tek imitacija, a njihove strasti samo citati.“ Unatoč tome, u većini života dogodi se trenutak kad nešto – osjećaj zbunjenosti, dojam da se u nekom kutku uma roje neizrečena pitanja, možda čak i trenuci depresije, bolesti, tuge ili neuspjeha – odjednom uzrokuje zastoj, stanku, i natjera nas na razmišljanje, u nama potakne želju da u svemu tome pronađemo smisao. A u takvim se trenucima ovakve nesvjesno usvojene životne filozofije u skladu s kojima živimo više ne čine dostatnima.

No nisu nam potrebna teška vremena da bismo zastali i razmislili.

Kad biste vi, dragi čitatelju, stali i promislili o filozofiji – o vrijednostima, ciljevima i stavovima – zbog koje živite onako kako živite i donosite odluke koje donosite – i ovdje mislim kad biste zaista o tome promislili kako biste doznali slažete li se zaista u potpunosti s tom filozofijom sad kad ste doznali kakva je njezina srž, kako opravdati i obrazložiti njezine vrijednosti, i kakve vam ciljeve ona nalaže – je li moguće da biste mogli poželjeti promijeniti neke njezine aspekte? Ako jest, zašto? Ako nije, zašto ne?

Tema ove knjige je filozofija života, Lebensphilosophie. Važnost njezine uloge kao nečega o čemu svi moramo razmisliti jasna je iz samog naziva. Unatoč tome, u akademskom proučavanju filozofije na sveučilištima taj je aspekt filozofije gotovo u potpunosti zanemaren.

Akademska filozofija usmjerena je na pitanja stvarnosti, znanja, istine, razuma i etičkih principa (no ne nužno i prakse). To su duboke i važne teme koje su proučavali neki od najbistrijih umova naše povijesti, od antičkih vremena pa sve do danas, i to je proučavanje izrodilo velike rezultate – upravo su iz takvih promišljanja proizašle prirodne i društvene znanosti, kao i politički i ruštveni napredak koji je oblikovao suvremeni svijet. No druga polovica filozofije – filozofija života, življenja, bivanja čovjekom u našem složenom svijetu – u proteklih je stotinu i nešto godina iščeznula iz područja koje nazivamo analitičkom filozofijom (koja sačinjava tehničko akademsko područje filozofije na većini sveučilišta u anglofonom svijetu), dok se u „kontinentalnim“  uglavnom francuskim i njemačkim) intelektualnim debatama filozofija razgranala u brojne raznolike oblike u suradnji sa sociologijom, književnom teorijom, poviješću ideja, psihoanalizom, filmskom i kulturnom kritikom, koji nisu nužno (ili uopće) povezani sa sveučilištima.

Te raznolike teoretičare koji pridonose kontinentalnoj filozofiji opisujemo pojmom philosophes, što je šira kategorija od one koju označava riječ „filozof“, jer francuska riječ philosophe u biti znači „mislilac“, „istraživač“ ili „intelektualac“. To je zapravo i bilo izvorno značenje riječi „filozof“, sve dok filozofija nije postala profesionalna sveučilišna disciplina sa specijalističkim tehničkim vokabularom, kurikulumom i ispitima. Time što se filozofija povukla u sveučilišta i zatvorene intelektualne klike zatvorili smo vrata svima onima koji ne zadovoljavaju preduvjete za pristup tim krugovima. Među tim isključenima velik je broj ljudi koje zanima koje su to najbolje, najdublje, najpronicljivije i najkorisnije ideje o životu koje su ikad izrečene ili promišljene a koje bi im bile koristan materijal za vlastito promišljanje o tim pitanjima. Naravno, ne tvrdim da je analitička tradicija filozofije jedino polje opterećeno ovim nedostacima: intelektualci koji se bave sociologijom, filmskom kritikom, psihoanalizom i drugim temama također zaslužuju kritiku kad njihov rad postane puka igra riječima, poziranje i sofizam, kad se nejasnost predstavlja kao dubina, a svjesni i namjerni paradoksi nude kao vrijedan predmet rasprave. Čisti, jasni i životno korisni uvidi rijetka su pojava u oba ova načina bavljenja filozofijom.

Poanta koju ovdje pokušavam istaknuti je upravo to da u ovoj „drugoj polovici filozofije“ – filozofiji života – filozofi ili philosophei nisu samo filozofi ili philosophei kao takvi; oni su i pisci, povjesničari, dramatičari, esejisti, pjesnici i znanstvenici čija se istraživanja i promišljanja isto tako bave životom i pitanjem kako ga živimo – i kako bismo ga trebali živjeti. To je tako jer je razmišljanje o životu, istraživanje njegovih složenosti i mogućnosti, traženje načina kako da u najmanju ruku preživimo– ili, u najboljem slučaju, procvjetamo – traženje dobroga u lošim situacijama i prepoznavanje lošega u dobrima, i utvrđivanje onoga što je na kraju krajeva zaista bitno – zadatak inteligentnih umova gdje god se zatekli, ako se žele potruditi, izravno ili neizravno, u pronalaženju odgovora na Sokratovo pitanje. Razdoblja u povijesti zapadne filozofije kad je pitanje „kako živjeti“ bilo predmet najžustrijeg proučavanja – a rezultati tog istraživanja primjenjivali su se na svakodnevni život – bila su starogrčko i rimsko razdoblje, u kojima su stoicizam, epikurejstvo i druge škole zauzele svoje klasične oblike: odvijalo se to između četvrtog stoljeća pr. Krista i četvrtog stoljeća n. e.

U indijskoj filozofiji povezanost između razumijevanja naravi stvarnosti i ljudskog djelovanja u skladu s time nikad nije raskinuta. Dominacija kršćanstva nad intelektualnim životom na zapadu, koja je počela u četvrtom stoljeću n. e. i trajala sve do sedamnaestog stoljeća, te nad moralnim aspektima života, koja je i danas na snazi – ponegdje aktivno, ponegdje u pozadinskoj ulozi,mbila je glavni uzrok kulturnoga gubitka znanja antičkih etičkih škola, iako je zapravo kršćanstvo prigrlilo mnoga njihova učenja i ideje te ih u mnogim slučajevima predstavilo kao vlastite.

U posljednje je vrijeme došlo do obnove interesa za ideje antičkih etičkih škola, pri čemu je stoicizam najistaknutiji među njima.  Kako uvjerljivost religijskih doktrina hlapi, tako među ljudima koji razmišljaju dolazi do rasta interesa za filozofski pristup životu. To je dobrodošao razvoj. Donekle ga sputava činjenica da je prevelik udio onoga što se ovih dana nudi kao primjer filozofskog pristupa životu plitko i slabo štivo, te se svodi na naslove tipa „pravila za život“ ili „što vas ova slavna ličnost može naučiti o životu.“ Brza rješenja koja te knjige nude rijetko imaju dugoročan učinak, pa bi njihovi čitatelji mogli pomisliti: „Ako je ovo sve što se nudi, nije baš od neke koristi“, i stoga odustati od potrage za istinom. Kako bismo prikupili materijale koji nekome mogu pomoći da formulira vlastiti odgovor na Sokratovo pitanje, treba nam nešto više; stoga, stranice koje slijede naš su doprinos stvaranju tog „nečega“.

Imao sam sreću što mi se pružila prilika – zapravo, privilegija – da kao profesor filozofije detaljno proučavam i često pišem o odgovorima koje su na Sokratovo pitanje ponudili filozofi, znanstvenici, pjesnici i mislioci svih mogućih vrsta iz najrazličitijih povijesnih razdoblja i kultura. Velik dio moje motivacije za to bila je mogućnost da pridonesem razgovoru koji vodimo – ili koji bismo trebali voditi – sami sa sobom kao pojedincima, i jedni s drugima u okviru ljudskog društva – o izazovima koje pred nas Sokratovo pitanje postavlja. Uz to, želio sam i samog sebe obrazovati i potaknuti; riječima pjesnika Paula Valéryja, „Drugi stvaraju knjige; ja stvaram vlastiti um“ – naravno, uzevši u obzir ljudsku narav, tek djelomično uspješno. Dapače, mogli bismo ustvrditi čak i da najvažniji uvidi u ovom području proizlaze iz vlastitih neuspjeha i karakternih nedostataka, kao što Clavdia Chauchat govori Hansu Castorpu u Čarobnoj planini Thomasa Manna. U knjizi koja slijedi prikupio sam odgovore koje na ovo pitanje nude velike debatne tradicije, te o njima i raspravio, kako bih pružio materijal za bilo koga tko ga želi upotrijebiti kako bi promislio o vlastitim pogledima na život. Sama narav tog zadatka opravdava uložen trud jer vjerujem da je danas više nego ikad Sokratovo pitanje najvažnije pitanje na koje ćete ikad morati odgovoriti."

Preuzeto iz knnjige "Filozofija i život" A. C. Grayinga, u prijevodu Vinka Zgage. Planetopija 2024.