Prosvjetljenje - tražimo li nemoguće?

"Razlog zašto netko stupa na put duhovnosti uvijek počiva na vjeri u ispunjenje velikog obećanja: budeš li ustrajno išao propisanim putom, na kraju te čeka glavna nagrada, ostvarenje svih tvojih snova. A što mi to sanjamo? Koliko god se osjećali različiti jedni od drugih, pozadinska motivacija nam je svima ista: ostvariti svoje  želje i postati najbolja verzija samog sebe, heroj bez straha i mane. 

Želja da postanemo netko važan zrcali se već u našim svjetovnim definicijama uspjeha – uspjeli smo ako nas drugi poštuju, vole, ako imamo lijepe stvari i drugima smo privlačni. Pritom trebamo biti zdravi, imati što više novca, boraviti na lijepim mjestima, zabavljati se, uživati u dobroj hrani, imati zanimljive hobije i još mnogo toga.

Ne čudi stoga da takve želje selimo i u sferu duhovnosti, samo su tu očekivanja još veća: dobivanje svega spomenutog, ali više ne privremeno, već za cijelu vječnost. Mislite li da pretjerujem, pogledajte listu obećanih užitaka koji nas čekaju u rajevima bilo koje religije. Sve je ispunjeno radošću, medom i mlijekom te prekrasnim prizorima. U svemu tome uživamo u društvu predivnih bića karakterističnih za duhovnu tradiciju koju slijedimo. No to nije sve. Na takvim mjestima dobivamo konačan blagoslov vrhovnog duhovnog autoriteta u vidu nebeskog oca, majke ili nekog trećeg, čime konačno dobivamo pravo zauvijek uživati u vječnoj ljubavi.
Htjeli mi to sebi priznati ili ne, takve želje su u pozadini svih naših motivacija. Neovisno o tome jesmo li budist, kršćanin, hindus, musliman ili ateist, u nama postoji podsvjesni program koji nas potiče da se posvetimo ostvarenju takvih ciljeva na ovom ili onom svijetu.
Stoga ne čudi da je i ideja „prosvjetljenja” tako čarobna: legenda kaže kako ostvarenje takvog stanja istog trenutka donosi blaženstvo, vječiti mir, radost, nadnaravne moći i iskustvo kozmičke ljubavi. A naše „ja” naprosto uživa u ideji da će doživjeti nešto neobično i izuzetno, povezati se s cijelim svemirom i zadobiti trajnu sreću. Ukratko, prosvjetljenjem naše najdublje želje konačno postaju stvarnost.
Ni sam nisam iznimka kad je u pitanju takva motivacija. Pri svojim prvim susretima s duhovnim učenjima vjerovao sam da se prosvjetljenje može postići već samo upornošću i dovoljno jakom voljom. Jednom prilikom sam se u toj dobi, kao tinejdžer, čak uspio i „prosvijetliti”. Vozeći se autobusom u Pulu čitao sam Siddharthu, slavno djelo Hermanna Hessea. U trenutku dok sam čitao završni opis Siddharthinog prosvijetljenog stanja uma sve mi se razjasnilo i na trenutak sam „ulovio” bit svega. Toliko sam se oduševio vlastitim uvidom da sam ga odlučio pošto-poto zauvijek zadržati. No koliko god se trudio, već do stanice u Puli od mog prosvijetljenog stanja nije ostalo ništa osim frustracije i razočaranja što je ono nestalo.
Slično je prošao i poznati zapadnjački učitelj tradicije Theravada, poštovani Brahmavamso. Čitajući knjige o duhovnosti, kao mladić je iz dana u dan maštao o postignuću prosvjetljenja kao rješenju za sve svoje probleme. Jednog dana je na predavanju čuo Budine riječi izgovorene netom prije njegovog prosvjetljenja: „Čak i ako mi krv presuši, a kosti mi se pretvore u prašinu, neću se pomaknuti s ovog mjesta dok ne ostvarim uzvišeno i savršeno prosvjetljenje!” To ga je toliko nadahnulo da je istog trena otišao u svoju studentsku sobu, zaključao vrata za sobom, sjeo u meditaciju i glasno ponovio isto obećanje kojim se zavjetovao Buda. U svečanom raspoloženju počeo je meditirati, no nakon četrdeset pet minuta nepomičnog sjedenja prvo su ga počela boljeti koljena, a zatim i cijelo tijelo, toliko da je morao odustati od „prosvjetljenja” i priznati poraz.
Svi koji su se ikada poželjeli nabrzinu prosvijetliti mogu ispričati slične priče – čak i ako bi privremeno doživjeli osjećaj blaženstva, ispunjenost blistavim svjetlom i stanja bez misli – takvo stanje uma bi ih vrlo brzo napustilo, a njima bi ostala tek nostalgija i frustracija zbog izgubljenog. 

Milarepa i praksa nečinjenja

Jedna od najpoznatijih priča tog tipa dolazi iz starog Tibeta i opisuje iskustvo Milarepe, najpoznatijeg tibetskog jogija, kojeg se slavi kao prosvijetljeno biće čija su postignuća jednaka Budinima. No na početku svoje karijere jogija Milarepa nije baš pokazivao naznake buduće slave. U potrazi za prosvjetljenjem jednom se prilikom susreo s velikim učiteljem dzogchena, učenja koje u Tibetu slovi kao najuzvišeniji sustav meditacije. Učitelj mu je dao zadatak da ne radi ništa; uspije li u tom naumu, nema sumnje da će se trenutno prosvijetliti.Milarepa je s radošću prihvatio takav savjet i idućih sedam dana proveo spavajući i odmarajući se. Međutim – od prosvjetljenja ni traga. Prezentirajući rezultate svoje prakse učitelju ovaj mu je, ulovivši se za glavu, objasnio kako se njih dvojica očito uopće nisu razumjeli. Stoga ga je poslao dalje da potraži majstora s kojim ima karmičku vezu i koji će ga na drukčiji način voditi putom. Milarepa ga je poslušao i na njegov savjet otišao potražiti svog budućeg učitelja, slavnog prevoditelja Marpu. Jednom susrevši Marpu, umjesto da ga poduči “trenutnom prosvjetljenju” ovaj ga je tjerao da radi najteže fizičke poslove, primjerice gradi tornjeve različitih oblika koje bi odmah zatim morao srušiti. Pri tom ga je neprestano grdio i omalovažavao, istovremeno mu ne dajući baš nikakva uputstva za meditaciju kojima se nadao. Tek kada je potpuno očajni Milarepa izgubio svaku nadu da će ga Marpa bilo čemu naučiti, uslijedio je prevrat: Guru ga je upoznao s tajnim učenjima mahamudre i poslao ga meditirati u osamu planina, gdje je Milarepa nakon puno godina prakse i ekstremnih napora konačno ostvario svoj cilj.
Ako nama uvijek upravljaju ista očekivanja, znači li to da je postizanje slobode uma tek mit i religijska utopija ili pak postignuće rezervirano samo za „velike dečke” – Lao Tsea, Budu, Isusa, proroka Muhameda i druge njima slične? Istražujući stanje našeg uma i svijeta u kojem živimo, takav zaključak bi se mogao učiniti posve utemeljenim: posvuda oko nas vlada sve dublji kaos, a izlaz iz njega nigdje se ne nazire. Harmonija, mir i bratstvo među ljudima čine se kao neostvariv san.
Prilog takvom stavu daju i tvrdnje službene znanosti kako je „dokazala” da je svijest tek posljedica interakcija neurona u našem mozgu, čime sve tvrdnje o njenim autonomnim „božanskim kvalitetama” postaju isprazna tlapnja. Nikakav autonomni um ne postoji, tu iluziju stvara mozak putem biološko-kemijskih procesa kroz interakciju s okolinom. Kad taj proces upoznamo do kraja, znanost nam obećava da ćemo po volji moći birati stanja i raspoloženja aktiviranjem pojedinih dijelova mozga. Stoga se nameće zaključak kako ćemo se u bliskoj budućnosti moći i „prosvijetliti” odgovarajućom pilulom ili impulsom koji će doći iz našeg mobilnog telefona.

Suočeni sa ovako „veselim” prognozama, postavljamo si pitanje postoji li danas uopće mogućnost stvarnog prosvjetljenja, a ako postoji, kako ga ostvariti?

Prosvjetljenje nije mogućnost, već realnost.

Pravi je trenutak da provjerimo što budistička učenja kažu o toj temi, a njihove teze su spektakularne: Ne samo da je prosvjetljenje moguće, već sva bića, sve do jednog, potpuno su savršena i jednaka buddhama – samo to ne uviđaju. "