Poezija koja nas poziva da gledamo i volimo ovaj svijet

Na prvom je mjestu svijet. Pa onda književnost.
A zatim ono što jedna olovka u kretanju preko tisuću
milja papira (možda ponekad) može.
Mary Oliver, Staying Alive

Citat iz autoričina eseja naizgled odudara od biografske činjenice da je upravo ona, sve od djetinjstva, čitanju i pisanju davala prednost pred svime. U mladosti je prekidala studiranje radi pisanja; rekla je kako je pazila da nikad ne dobije zanimljiv posao (a radila je mnoge poslove) jer bi se, da su bili zanimljivi, onda njima zanimala. A da o pisanju nikada nije razmišljala kao o pozivu, čak ni struci, nego kao o nečem najveličanstvenijem što sa svojim životom može.

Iako nagrade nisu glavni pokazatelj utjecaja i dometa nečijeg djelovanja u svijetu, od objavljivanja prve zbirke (Bez putovanja i druge pjesme), poezija Mary Oliver uvrštena je u Antologiju najbolje američke poezije, a njezini eseji u četiri izdanja Najboljih američkih eseja. Dodijeljena joj je i Pulitzerova nagrada (za petu zbirku, Američki divljak) i Christopher Award (za Kuću svjetla) te ugledna National Book Award za Nove i odabrane pjesme – sada prvo ozbiljnije prijevodno izdanje poezije Mary Oliver na hrvatskom jeziku. 
Čitajući pjesme, ni na trenutak ne možemo izgubiti iz vida da je svijet (Priroda) doista na prvom mjestu, jer njezina poezija dekonstruira našu nepažnju ili otupjelost pažnje i čini nas živima tako što nas vraća u prirodni ritam, zadatku koji imamo: da gledamo i da volimo ovaj svijet.
U odnosu na čest gubitak sklada i omjera između umjetnikova života i umjetnosti, kad se čini da je neizbježno žrtvovati jedno u korist drugog, a osobito u vrijeme kad je čudno dati prednost ičemu osim što bržeg izlaska sa svojom umjetnosti pred javnost, prirođena privatnost i decentnost Mary Oliver, njezina skromnost u medijskom predstavljanju, obrnuto razmjerna popularnosti, citiranosti i utjecajnosti njezina pjesništva među anglofonim suvremenicima – te još kako obrnuto razmjerna opsegu i ljepoti njezina djela – čini je jedinstvenom pojavom u suvremenom pjesništvu.

Divlje guske

Ne moraš biti dobra.
Ne moraš hodati na koljenima
stotinu milja kroz pustinju, u okajanju.
Samo trebaš pustiti da meka životinja tvoga tijela
   voli ono što voli.
Pričaj mi o očajanju, o svojem, a ja ću tebi o svojem.
U međuvremenu svijet se i dalje vrti.
U međuvremenu sunce i čista zrna kiše
putuju preko krajolika,
preko livada i dubokih šuma,
planina i rijeka.
U međuvremenu se divlje guske,
visoko na čistom plavom nebu,
vraćaju kući.
Tko god da si, koliko god usamljena bila,
svijet se nudi tvojoj mašti,
zove te poput divljih gusaka, grubo i uzbudljivo –
neprestano iznova objavljujući tvoje mjesto
u obitelji stvari.

Prijevod: Vera Vujović