Iluzija stvarnosti - možete li vjerovati svemu što vidite
Od trenutka kad se ujutro probudite okruženi ste bujicom svjetlosti, zvukova i mirisa. Vaša osjetila su preplavljena. Morate se samo svaki dan pojaviti i, bez misli ili truda, uronite u neospornu stvarnost svijeta. Ali koliki dio te stvarnosti je tvorevina vašeg mozga, koja nastaje samo u vašoj glavi? Odgovore daje rock zvijezda neuroznanosti, dr. David Eagleman u svojoj knjizi Mozak: čudesna priča o tebi, iz koje prenosimo...
Pogledajte rotirajuće zmije ispod. Iako se zapravo ništa ne pomiče, doima se kao da zmije vijugaju. Kako vaš mozak može opažati kretanje ako znate da je crtež nepomičan?
Iluzija rotirajućih zmija Akiyoshija Kitaoke.
Ili razmotrimo ovu šahovsku ploču. Usporedite boje kvadrata označenih slovima A i B.
Iluzija šahovske ploče Edwarda Adelsona.
Iako tako ne izgleda, kvadrat označen slovom A potpuno je jednake boje kao i kvadrat označen slovom B. Dokažite to sami sebi tako što ćete pokriti preostali dio slike. Kako kvadrati mogu izgledati toliko različito iako su fizički jednaki?
Ovakve iluzije pružaju nam prve nagovještaje o tome da naša slika vanjskog svijeta nije nužno točan prikaz. Naše poimanje stvarnosti manje je vezano uz ono što se događa vani, a više uz ono što se događa u našem mozgu.
Zarobljen u svojoj kriški stvarnosti
Boju smatramo temeljnom značajkom svijeta koji nas okružuje. Ali u vanjskom svijetu boja zapravo ne postoji.
Kad elektromagnetsko zračenje stigne na određeni objekt, dio se odbije i naše ga oči registriraju. Sposobni smo razlučiti milijune kombinacija valnih duljina – ali sve to tek u našoj glavi postaje boja. Boja je tumačenje valnih duljina, koje postoji samo u unutarnjem svijetu.
A to je još čudnije kad znamo da valne duljine o kojim govorimo obuhvaćaju samo ono što nazivamo „vidljivom svjetlošću“, spektar valnih duljina koji se proteže od crvene do ljubičaste. Ali vidljiva svjetlost čini samo mali dio elektromagnetskog spektra – manji od jedne deset bilijuntine. Sav preostali dio spektra – uključujući radijske valove, mikrovalove, rendgenske zrake, gama-zrake, razgovore mobitelom, wi-fi i tako dalje –u ovom trenutku struji kroz nas, a mi smo potpuno nesvjesni toga. To je zato što ne posjedujemo specijalizirane biološke receptore koji bi primali te signale iz drugih dijelova spektra. Kriška stvarnosti koju smo sposobni vidjeti ograničena je našom biologijom.
Nitko ne doživljava objektivnu stvarnost koja doista postoji; svako biće opaža samo ono što mu evolucija omogućuje opaziti.
Svako biće prima svoju krišku stvarnosti. Signali koje krpelj, koji živi u svijetu sljepila i gluhoće, registrira iz okoline su temperatura i vonj tijela. Za šišmiše to je eholociranje valova kompresije zraka. Za ribu crni duh doživljaj svijeta definiran je perturbacijama u električnim poljima. To su kriške njihova ekosustava koje su oni sposobni registrirati. Nitko ne doživljava objektivnu stvarnost koja doista postoji; svako biće opaža samo ono što mu evolucija omogućuje opaziti. Ali moglo bi se pretpostaviti da svako biće svoju krišku stvarnosti smatra čitavim objektivnim svijetom. Zašto bismo ikada prestali zamišljati da postoji nešto osim onoga što smo sposobni opaziti?
Dakle, kako doista „izgleda“ svijet izvan vaše glave? Ne samo što nema boje, nego nema ni zvuka: uši registriraju kompresiju i ekspanziju zraka te ih pretvaraju u električne signale. Mozak nam potom te signale predstavlja kao milozvučne tonove, šištanje, klepetanje i zveket. Stvarnost je uz to i bez mirisa: izvan našeg mozga ne postoji nešto kao miris. Molekule koje lebde zrakom vežu se uz receptore u našem nosu, a naš ih mozak tumači kao različite mirise. Stvaran svijet nije prepun bogatih osjetilnih događaja. Naš mozak, umjesto toga, svijet rasvjetljuje vlastitom čulnošću.
