Francuski znanstvenici govore kako živjeti s kolapsom

Sve brojke vezane za katastrofe lako su dostupne i cilj ove knjige nije da ih navodi. Nas zanima promjena ponašanja i podizanje svijesti društva posljednjih godina.

Današnji djelomični kolapsi, kao i budući sustavni, prilika su za transformaciju. I dalje vjerujemo da je moguće razumjeti, verbalizirati i proživljavati katastrofe i patnje koje one donose bez odricanja od radosti i mogućnosti života u budućnosti. Ova knjiga govori o našim otkrićima na području psihologije katastrofa, ali i o našim susretima na putu kolapsozofije.
Namijenjena je ljudima koji žele zadržati ravnotežu između svjetla i tame ne odričući se zdravog razuma i stvarnosti, ali isto tako ni moguće radosne i svakako zemaljske budućnosti. Jer pitanje koje postavlja Bruno Latour je pitanje naše generacije: Hranimo li i dalje svoje snove o bijegu ili krećemo u potragu za teritorijem prikladnim za naš život i život naše djece? Poričemo li postojanje problema ili tražimo rješenje? To je ono što nas sve dijeli, mnogo više od toga jesmo li na ljevici ili na desnici. 
U ovoj knjizi govorimo o različitim svjetonazorima, malo poznatima frankofonskoj javnosti. Također, povezujemo različita područja koja a priori nemaju ništa zajedničkoga, svjesni da  i to moglo uzrujati neke ljude. Čitanje sljedećih stranica iziskuje otvoren, znatiželjan duh, pun razumijevanja. No upravo je to svojstveno interdisciplinarnim pothvatima (vidi 4. poglavlje). Otvoren pristup također pretpostavlja nepovjerenje prema etiketama “gotovih stavova”, klišeja i karikatura čija je svrha prije svega omalovažavanje: survivalist, utopist, bobo*, fašist, ljevičar, new age, mistika, itd. To nas ne sprječava da vidimo složenost (ili prazninu) onoga što se krije u pozadini.
Shvatite ovu knjigu kao šetnju kroz jedan veliki vrt pun divljeg raslinja. Slobodno lutajte njime i odaberite što vam se dopadne ili pak doznajte nešto o čemu dosad niste ništa znali. Naići ćete na boje i život, na uočljive plodove i na veze koje su vam još nevidljive. I, kao što to čine Indijanci iz plemena Kogi, napunite dvije bisage. Desnu sa svim onim što vam odgovara, a lijevu s onim što ne odobravate ili vam se danas čini nebitnim, ali mu se jednom možete vratiti.

Oni koji se pripremaju “prolazit će kroz teške kušnje, ali njih će krizna situacija pogoditi manje nego one koji odbijaju razmišljatio njoj”24. Između osobe koja je spremna za akciju i one koja poriče postojanje krize čitav je niz ljudi u nevolji: tu su oni koji fizički prolaze kroz teška iskušenja, oni koji osjećaju da nešto nije u redu, ali nisu to u stanju verbalizirati (kognitivna disonancija), oni koji znaju, ali ne uspijevaju ostvariti svoje težnje (akutna kognitivna disonancija), i oni koji znaju i djeluju, ali su umorni ili obeshrabreni.

U prvom dijelu knjige istražujemo posljedice koje bi katastrofe mogle ostaviti na naše mentalno zdravlje te načine koji nam stoje na raspolaganju da se od njih oporavimo. Kako se nositi sa svim vijestima i izjavama? Kako se naviknuti na suživot još desetljećima? Kako s njime upoznati svoju okolinu? Imaju li nada i optimizam još uvijek ikakvo značenje?
U drugom dijelu razmatramo tri načina kako promjenom svjetonazora pronaći smisao ili barem učiniti prvi korak. Zašto i kako razvijati naš odnos prema znanosti i znanju? Zašto i kako postati otvoren prema drukčijim svjetonazorima, onima slabije razvijenih kultura? I šire, nije li vrijeme da promijenimo narativ?
U trećem dijelu zalazimo dublje u kolapsozo kolapsozofiju, razmatrajući ključnu problematiku uspostavljanja odnosa s nama samima, između nas i drugih živih bića te otvarajući pitanja koja će ponovno dati smisao našem vremenu i našim životima: pitanje “odrastanja”, muško-ženskih odnosa, povratka u divljinu i načina kako prijeći sav taj put.
Cilj knjige je istraživati na temelju spoznaja, iskustava i intuicije svih nas, podijeliti radost boljeg razumijevanja, potaknuti “klikove”, istražiti sjene koje nas prate, upoznati ljude koji će nas izvesti iz naših sigurnih luka, uspostaviti dijalog s drvećem, rijekama, daždevnjacima, suosjećati s patnjama i tugom drugih, sudjelovati u svemu što nas čeka.

Ne želimo vidjeti društvo koje postaje nasilno i bira najagresivnije pojedince. Težiti životu u kojem nema šokova, a ne samo preživljavanju šokova, već je znak da se pripremanju pristupi s drukčijim stavom, s radošću, zajedništvom i bratskom ljubavlju.