Dah koji je pomogao zacijeliti glad

Moj kasni poslijepodnevni sat joge bio je praksa tehnike jednostavnog naizmjeničnog disanja kroz nosnice. Vani je već bilo mračno i lagano je padao prvi snijeg te sezone. U prostoriji je bilo samo dvanaestero ljudi. Poučavao sam praksu disanja zvanu nadi šodhana (ili pročišćavajući dah) i premda ju je većina polaznika odmah svladala, Susan se mučila. Pretjerivala je, kao i inače, dašćući i uzdišući. I drugi su to počeli opažati. Jake (uvijek osjetljiv na zvuk) mi je uputio hladan, molećiv pogled.

Pokušao sam uspostaviti kontakt očima sa Susan. Ali, ne. Njezine su oči bile zatvorene i bila je svom silom prionula praksi. Pravilno je zatvarala i otvarala nosnice – palcem i kažiprstom te prstenjakom desne ruke. Lijevo-desno, lijevo-desno, dahtanje i uzdisanje, dahtanje i uzdisanje. Ali, njezina praksa bila je potpuno lišena suptilnosti prelijepe pranajame.

Privremeno sam prekinuo vlastitu praksu i gledao. Susan je gutala zrak. Naviknuo sam gledati kako polaznici zadržavaju dah. Ali, Susan je donijela zanimljiv novi element. Glad za zrakom – čudnu vrstu pretjerivanja.

Susanin pohlepan apetit nije obuhvaćao samo hranu, nego sve vrste iskustava. Neprestano je bila u pokretu, pokretana prisilom – žudeći za sljedećim trenutkom, za onime što bi joj mogao donijeti. Zbog toga je bila sputana vremenom, užurbana i pomalo mahnita – uvijek nagnuta u sljedeći trenutak. Nije mogla vjerovati da će je život sâm po sebi hraniti.

Promatrajući je pažljivije, otkrio sam nešto neobično: iako je drama dahtanja i uzdisanja ostavljala dojam da Susan duboko diše, to zapravo nije bilo tako. Nije udisala u donje režnjeve pluća. Val daha nije silazio do njezina trbuha. Njezina je dijafragma bila čvrsto stisnuta i premda joj se prsni koš pomicao, trbuh je bio nepomičan. Da, gutala je dah. Ali, bilo je očito da je to ne zadovoljava. Zašto?

Susan je iskazivala suptilan oblik hiperventilacijskog sindroma. Disala je prsnim košem umjesto dijafragmom – a posljedica tog stanja kronično su prenapuhana pluća. Ta jednostavna nepravilnost disanja može kronično aktivirati tjelesnu reakciju “borba ili bijeg”, stvarajući osjećaj nelagode u tijelu.

Pouka? Duboko disanje ne mora nužno biti potpuno i učinkovito. Uistinu učinkovito disanje obuhvaća dugo polagano izdisanje i prirodno (ne usiljeno ili prejako) udisanje.

“Susan, jesi li znala da tako dišeš?” upitao sam je.

Susan i ja nakon sata sjedili smo na hrpi jastuka u stražnjem dijelu prostorije. Mala skupina učenika na drugom je kraju tiho izvodila položaje.

Susan se na trenutak doimala povrijeđeno. “Plašila sam se da će ovaj tečaj biti previše napredan za mene”, rekla je.

“Ne, Susan. Uopće nije napredan. Nego samo ovdje imamo nešto što bismo mogli istražiti.”

Razgovarali smo neko vrijeme i Susan se počela opuštati. Pokazao sam joj upravo ono što sam vidio u njezinu disanju. U njoj se pojavilo zanimanje za ono što sam imao za reći.

“Želiš li to malo bolje istražiti?”

Susan je kimnula. (To je bila dobra strana njezine gladi – bila  je izvrsna učenica; u težnji učenju bila je spremna riskirati.) Rekao sam joj neka legne na pod, na leđa, u položaj koji se katkad naziva Truplom.

Rekao sam joj neka stavi ruke na trbuh. Pustio sam umirujuću glazbu – prigušeno, tiho brujanje – i zapalio dvije svijeće. Rasplesani Šiva svjetlucao je na oltaru iza nas.

Rekao sam Susan neka položi dlanove na trbuh, pusti da budu teški i neka diše u trbuh kao da dahom može dodirnuti dlanove.

“Osjeti toplinu svojih dlanova na trbuhu. Osjeti dah u dubini svojega bića. Osjeti ga u leđima. I u kukovima. Dopusti si opustiti se.”

Susan je nekoliko trenutaka tako ležala – potpuno mirno.

Pokrio sam je mekanim plavim pokrivačem, a tada sam joj, uz njezino dopuštenje, nježno dlanovima podupro stražnju stranu glave.

“Oh, samo nastavi. Ovo je divno”, rekla je predući. Nekoliko trenutaka masirao sam joj vrat.

Susan se počela opuštati. Umirila se. Kasnije mi je rekla da se osjećala podržano i sigurno – i da je taj osjećaj promijenio njezino disanje.

No, i dalje sam vidio napetost. Susanina rebra doimala su se ukočeno, a dijafragma joj je bila kruta. Trbuh joj se pomicao, ali bočne strane i leđa nisu.

Nastavio sam je usmjeravati. “Jednostavno dopusti tijelu da diše prirodno. Vjeruj dahu. U redu je kako god se pojavi. Ne pokušavaj ga usmjeravati ili prisiljavati na bilo koji način. Jednostavno budi s njim kad se pojavi.”

Susanino disanje uskoro se promijenilo. Dah joj je postao mek. Tih. Rebra su joj se opustila. Suptilni valovi osjeta uzdizali su se i padali u njezinu tijelu. Susanin gornji i donji dio trbuha te zdjelica pulsirali su s dahom.

“Aha”, promrmljala je gotovo nečujno.

A tada je otvorila oči, kao da je u trenutku osjetila strah da će taj užitak završiti. “Ostani tu gdje jesi”, rekla je. “Ovo je vrlo umirujuće.”

Umirena Susan počela je dopuštati da težina njezine glave utone u moje ruke. Neko je vrijeme tako počivala. Svijeće su treperile. Tiho brujanje glazbe bilo je umirujuće. Nasmiješeni Svami Kripalu gledao nas je sa svojega mjesta na zidu iza nas.

Kad se napokon doimalo da je Susan smireno zaokupljena disanjem, izvukao sam ruke ispod njezine glave. Stavio sam jastučić za meditaciju pokraj njezina tijela i sjeo prekriženih nogu u položaj za meditaciju nekoliko koraka od nje. Odlučio sam dopustiti joj da leži ondje dokle god to bude željela.

Nekoliko minuta nakon što sam povukao ruke, vidio sam kako se Susanino tijelo promijenilo. Vidio sam kako u njezinu trbuhu započinje val drhtanja. Njezino je disanje postalo isprekidano jer se opirala valu osjećaja.

“U redu je, Susan”, tiho sam rekao. “Ovdje sam. Ostani sa sobom. Vjeruj energiji i pusti neka se kreće.”

Susan se počela gušiti. Energija se počela kretati njezinim tijelom. Tijelo joj je počelo blago drhtati i trzati se. Prepustila se valu daha i plovila s njim.

“Ostani s njim”, uputio sam je. “Dopusti tijelu da diše kako želi. Opusti se. Samo osjećaj.” Naposljetku je započeo val jecanja. I potom se smirio. Pa ponovno započeo. Susan je pružila ruku želeći me dodirnuti. Ostao sam pokraj nje.

“Ostani sama sa sobom, Susan. U redu je. Ovdje sam.” Uspjela je nekoliko trenutaka ostati s jecanjem. A tada ga je ponovno pokušala zaustaviti. Pokušala je sići s vala daha. “Ostani s dahom, Susan. Vjeruj mu.”

Nakon desetak minuta valovi jecanja počeli su slabjeti te su postali više unutarnji. Naposljetku su potpuno prestali. Susan se nakon nekoliko minuta uspravila i ispuhala nos. A tada je sjela pokraj mene i zatvorila oči.

Disala je normalno, potpunije no što sam je ikada vidio disati. Prvi put izgledalo je kao da njezin dah diše nju. Val emocija pročistio je njezino disanje – kao što olujna kiša pročisti zrak.

Susan i ja još smo dvadeset minuta sjedili zajedno – meditirajući. Svi drugi do tada su već otišli iz prostorije. Susan je disala lako i tiho. Bila je potpuno mirna.

Nakon toga smo neko vrijeme razgovarali. Rekla mi je kako ju je iznenadilo da sam želio biti uz nju na taj način. Silno se plašila da bi me mogla preopteretiti – da bi njezina potreba u meni mogla pobuditi gađenje ili odbojnost, da bi zbog previše takvih trenutaka mogla izgubiti moje prijateljstvo.

“Susan, meni nije potrebno da ti budeš ovakva ili onakva”, rekao sam. “Zanima me kako jesi. Kako uistinu jesi.” Mislim da je počela uviđati da je to točno.

Upitao sam je što je potaknulo val jecanja.

“Ne znam. Kao da je u meni bila golema, zjapeća rupa. Poput špilje. Bilo je strašno. U određenim trenucima rupa je bila puna nečega teškog. Olova. Topovskih zrna. Velike težine. Osjećala sam se istodobno prazno i užasno puno. A tada sam, nakon plača, osjetila usamljenost u toj špilji. A um mi je bio prepun predodžbi moje obitelji. Znaš kako su svi u mojoj obitelji neprestano za vratom jedni drugima? Istodobno sam uvidjela da smo vrlo usamljeni. Prvi put doimalo se da je u redu osjećati tu samoću. A znala sam da si ti tu, uz mene.”

Susanin obrazac disanja istodobno je bio očitovanje i obrana od tih osjećaja praznine. Tu prazninu prije toga nije mogla podnijeti.

Zapravo je cijeli klan Goldstein bježao od tog iskustva praznine i usamljenosti. Stoga su se zaokupili nalaženjem načina da se osjećaju ispunjeno. Tako su prigušili osjećaj živosti u sadašnjem trenutku. Ušli su u svjesnu zavjeru izbjegavanja te živosti po svaku cijenu jer je osjećaj živosti značio izravno doživljavanje te zjapeće praznine.

Članovi Susanine obitelji voljeli su jedno drugo tako što su si međusobno pomagali izbjegavati život. To je bilo njihov nepisani ugovor – odvraćati jedno drugo od života koji se doimao nepodnošljivim. 

Što se zbivalo sa Susan i kako joj je svjestan dah promijenio život čitaj u knjizi MUDROST JOGE.