Uzbrdo

Već je svojom prvom, nagrađenom zbirkom pjesama Pisaljka nekog mudraca Ana Brnardić zauzela zapaženo mjesto na sceni mlađeg hrvatskog pjesništva. Osjećaj za zvučnost i tjelesnost riječi, za neobične i često neuhvatljive asocijacije pokazao se bitnom odlikom njezina pisma.

S obzirom na prisutnost glazbenih motiva u pjesmama, Zvonimir Mrkonjić ustvrdio je da uzor poezije Ane Brnardić „nije govor, nego glazba“, koja djeluje kao „oslobođenje od svih sebičnosti i uspostava nekog izvornog kaosa“.

Nove autoričine pjesme, na tragu smjernica zacrtanih knjigom Postanak ptica, nastavljaju razvijati očuđujuću lirsku naraciju. Pjesničke slike elegantno uviru jedne u druge, bez oštrih prijelaza, ali uz konstantnu izmjenu perspektiva koje otvaraju nove dimenzije lirskoga svijeta, često u svega nekoliko riječi. Pjesnikinjin kozmos zrači mračnom bajkovitošću, njime hodaju titani koji „škripe prevelikim kožusima“, u njemu „iz poda rastu velike uši koje nam služe za komunikaciju“, a „liliputanci hrču u uskim uličicama“.

Ove pjesme još jednom pokazuju snagu pjesničke imaginacije Ane Brnardić – zadržavaju sada već prepoznatljive značajke njezina stila, ali istovremeno pronalaze nove pozicije promatranja, govorenja i zamišljanja. Ukratko, riječ je o pjesnikinji koja svakom novom knjigom otkriva prostore o čijem postojanju nismo ni slutili.