Tvornica Hrvata

U procijepu između salonskih rasprava jesmo li u književnosti završili s temama rat(ov)a devedesetih ili je za pisanje najbitnija vremenske distanca, Nebojša Lujanović napisao je roman u kojem se bavi najsramotnijim i najapsurdnijim pitanjem toga doba –jesmo li mi naši?

U bijegu od rata jedna obitelj iz Srednje Bosne svoj privremeni dom pokušava graditi u Zagrebu.

Majka, seka, dida i dvanaestogodišnji dječak suočavaju se s mrzovoljom novih susjeda i težinom egzistencije osuđene na humanitarnu pomoć, sve dok jednoga dana majka ne savlada administrativne „rupe“ i suvereno zasjedne na čelo – tvornice Hrvata!

Pod dimnjakom te tvornice punom parom proizvode se instant Hrvati i nabavljaju dokumenti koji znače spas. Pa tko to ne bi platio? Dječak čijim je glasom ispripovijedan ovaj roman odrastao je preko noći i povremeno zna začuditi njegova ozbiljnost. Ja mislim da je najzajebanije u ratu odrastati, zaključit će i doista nemamo argumenata kojima bismo ga mogli demantirati.