Tragom sunčeva kamena

Put jantara, odnosno sunčevog kamena, bio je u antičko doba jedan od najvažnijih trgovačkih putova kojim se prenosio jantar s obala Baltičkog mora preko europskog kontinenta do Sredozemlja. Litavski autor R. Neimantas je u svom romanu Tragom sunčeva kamena želio na popularnoznanstveni način približiti to razdoblje povijesti (II. st.n.e.). Cilj mu nije bio obuhvatiti čitavu povijest jantara, nego zainteresirati čitatelja za kulturu naroda toga vremena, za običaje, svakidašnjicu, medicinu, umjetnost.

Kako je tih dana izgledao stari svijet očima Balta, kakvi su bili ljudi i običaji tih drugih zemalja, znanstvenici ne mogu reći na temelju zapisa, jer stari Balti nisu imali svoje pismo. Upravo taj dio prošlosti, uz pomoć fikcije kojom nadopunjuje znanstveno prikupljene podatake, nudi R. Neimantas. Podnaslov koji je autor dao knjizi glasi: Povijesna, etnografska, putopisna i pustolovna, znanstvenopopularna pripovijest iz života starih Balta od prije dvije tisuće godina, u drugom stoljeću naše ere.

Glavni lik tog popularnoznanstvenog teksta prateći put jantara prolazi Europom od sjevera do juga i usput nailazi na narode koji su u to doba tamo prisutni. Stoga je svaka priča o jantarnom putu priča o kulturnoj povijesti područja kroz koja je cesta prolazila. Upoznajemo  onovremene europske narode (Markomane, Dačane, Rimljane…), područja i gradove (Karnuntum, Akvileja, Rim…). Prema nalazištima u kojima su arheolozi pronašli baltički jantar i od njega izrađene predmete, autor je rekonstruirao mogući put kroz Europu, ali i Sjevernu Afriku, Arapski poluotok, Indiju, Himalaju, Kinu, koji je završavao na jugu Sibira.

Pisan živim, slikovitim jezikom, roman Tragom sunčeva kamena, može se čitati i kao pustolovna knjiga i kao školski udžbenik.