Theo od Goldena

Jednog proljetnog jutra stranac po imenu Theo stiže u gradić Golden. Ne upušta se u pretjerana objašnjenja odakle je i zašto došao – ali kad posjeti mjesni kafić, u kojem na zidu vise portreti goldenskih stanovnika, počne kupovati te crteže olovkom, jedan po jedan, pa svaki portret daruje osobi koju prikazuje. Zauzvrat traži samo da mu ta osoba ispriča svoju priču. I tako, portret za portretom, osoba za osobom, na vidjelo izlaze tajne, životna se žaljenja otkrivaju drugima, a obični životi bivaju duboko izmijenjeni. Priča o davanju i primanju, o tome kako se gleda i biva viđen, Theo iz Goldena nezaboravan je roman o snazi velikodušnosti, važnosti povezanosti među ljudima i tihim čudima koja se događaju kad se u životu odlučimo za ljubaznost i čuđenje u svijetu. Da bi bilo što bilo dobro, istinski dobro, u tome mora biti ljubavi. Nisam čak ni siguran da do kraja znam što bi to trebalo značiti, ali što sam stariji, više u to vjerujem. Mora biti ljubavi prema samoj nadarenosti, ljubavi prema onom što se prikazuje ili priči koja se priča i ljubavi prema publici. Bilo da je umjetnost kip, poljoprivreda, poučavanje, zakonodavstvo, medicina, glazba ili odgoj djeteta, ako u tome nema ljubavi – u samom srcu toga – može biti vješta, komercijalna ili popularna, ali sumnjam da je istinski dobra. Ništa nije što bi trebalo biti ako u svojoj srži nema ljubav.