Slika Doriana Graya t.u.

Kurt Cobain, Jim Morrison ili James Dean, kako to u pogovoru autoritativno razlaže Darko Glavan, tek su neki od karizmatskih »buntovnika bez razloga« iz čijih je životnih tegoba i umjetničkih vrlina – slično njihovu prethodniku Oscaru Wildeu, stoljeće prije – iznjedrena respektabilna ostavština. Intelektualno nadmoćan, provokativan, samodopadan, ekstravagantan, bez moralnih i umjetničkih predrasuda, Wilde je djelom i ponašanjem rušio zastarjele kanone i konvencije svoga »predmedijskog« doba trasirajući teren za medijske istupe spomenutih i brojnih drugih pop idola današnjice. Kao deklarirani hedonist i estet, opsesivno opsjednut ljepotom i mladošću, Wilde dolazi na sebi svojstvenu zamisao: ostati vječno mlad, a sav teret vremena prebaciti na svoj uramljeni portret!

Dakako da si želju nije mogao ispuniti u vlastitu životu, ali ju je zato ispunio svojem glavnom liku kad je ovaj zavapio autoru: »Kako li je to tužno!« promrmlja Dorian Gray uporno gledajući u svoj portret. »O, tako tužno! Ja ću ostarjeti, postati ružan i oduran. Ali ta će slika zauvijek ostati mlada. Nikad starija od ovoga današnjeg lipanjskoga dana... O, kad bi bar moglo biti obratno! Da ja ostanem vječno mlad, a slika da stari! Sve, sve bih dao za to! Da, na svem svijetu nema toga blaga koje ne bih za to dao! Pa i dušu svoju!«... I dao je Dorian, i dušu i tijelo, i ne samo njih... a što sve još i kako svakako pročitajte u ovome kultnom remek-djelu. Nezaobilazni klasici: i roman i autor!