Remen, prozor, orah i uže

Prijateljstva. U vremenima opasnima po život prijateljstva se proširuju na sve ono što smatramo životom. Ili na ono što smatramo ne-životom. Prijatelji su iz dana u dan upućeni jedni na druge kako bi se medusobno štitili ili se zaštitili jedan od drugoga. Međusobno povjerenje pruža privid spasa koji se izvan prijateljstva, u svijetu koji guši život, ne može postići. Prevelika su očekivanja od prijateljstava koja su u procjepu izmedu međusobnog tješenja i izljeva ljutnje i postupaka iz nemoći. Takva ljubav nastaje u jednom kutu usana, a nestaje u drugom. Može je se pokositi kao što se kosi visoka trava, ali ona će ponovo narasti onako kako želi, onako kako raste pokošena trava. Nakon vješanja ili skoka kroz prozor jednog od prijatelja nestaje razlika između samoubojstva ili ubojstva koje je inscenirano kao samoubojstvo. Sama smrt nam o umiranju ništa ne govori. Mjesto na kojem se to dogodilo u tekstu može označiti riječ uže i prozor, o kojima se pak ne može niti govoriti niti šutjeti. Izmedu te dvije riječi ne postoji ništa, a ipak moraš stajati u tom međuprostoru, naprosto zato što si živ. Riječi u ustima čine isto toliko štete koliko i naša stopala u travi.

Herta Müller