Putovanje po istočnoj Europi m.u.

Tekstove o svom putovanju socijalističkim zemljama sredinom 1950-ih, slavni kolumbijski pisac i nobelovac Gabriel García Márquez objavljivao je kao mladi novinar u nekoliko južnoameričkih časopisa tijekom 1957. godine da bi nešto kasnije, 1978. godine, oni bili objavljeni kao zasebna knjiga. U vrijeme kada je pisao svoje „reportaže s one strane Željezne zavjese“, García Márquez bio je još nepoznat kao pisac; objavio je tek jedan kraći nezamijećen roman, Lišće na vjetru, a tek je pisao drugi, Pukovniku nema tko da piše.

Svoje putovanje, ispunjeno mnoštvom paradoksa i kontrasta, García Márquez započeo je posjetom Istočnoj Njemačkoj i Berlinu, koji u to vrijeme još nije bio podijeljen Zidom, ali u kojemu su razlike između kapitalističkog i socijalističkog dijela već bile itekako vidljive te na granici apsurda. Budući nobelovac posjetio je i Čehoslovačku te Poljsku, „jedine socijalističke zemlje očima okrenute prema Zapadu“, ali s malo toga zajedničkoga. Nešto više pozornosti, s razlogom, autor je posvetio tadašnjem Sovjetskom Savezu, golemoj zemlji dramatičnih suprotnosti, ponosnoj na svoj svemirski program dok istodobno njezini „radnici žive natrpani u jednoj sobi i smiju kupiti samo dva odijela ili dvije haljine godišnje“. Boravak u zemljama Istočnoga bloka García Márquez završio je posjetom Budimpešti, gdje je stigao neposredno nakon gušenja Mađarske revolucije. Ondje je, sustavno sprječavan da uspostavi „bilo kakav dodir s običnim ljudima“, autor imao priliku izravno svjedočiti najsurovijem obliku komunističke diktature.