Priče o dragom Bogu

Priče o dragom Bogu, napisane između Rilkeova prvog i drugog putovanja u Rusiju ujesen 1899., najznačajnije su njegovo prozno djelo nakon romana Zapisci Maltea Lauridsa Briggea. Priče o dragom Bogu svojevrsni su prozni pandan pjesničkoj zbirci Časoslov u kojoj Rilke lirski obrađuje svoje rusko iskustvo. Tako ruske legende kao i talijanski izvori te biblijski mit o stvaranju svijeta, u vrlo osobnom tumačenju, prožimaju cijelu knjigu. Rilke je 1921. godine napisao jednom svećeniku koji je, očito zapanjen Rilkeovim radikalno antiklerikalnim poimanjem Boga, tražio objašnjenje ove knjige, da je želio „Boga iz sfere glasina prenijeti u područje neposrednoga i svakodnevnoga doživljaja“. Stoga su ove priče, kako stoji u podnaslovu prvog izdanja iz 1900. godine, „priče koje su odrasli ispripovijedali djeci“: djeci koja se oslobođena lažne poniznosti i svijesti o grijehu umiju s izvornom pobožnosti otvoriti ispripovijedanome.