O čemu govorim kada govorim o trčanju

Kada je 1982. prodao svoj jazz bar kako bi se posvetio pisanju, Murakami je počeo trčati, radi održavanja kondicije. Godinu kasnije, već je istrčao dionicu od Atene do Maratona, a potom i brojne druge maratone i triatlonske utrke. Sad se odlučio spojiti pisanje i trčanje i opisati kako mu je trčanje utjecalo na život i – što je još važnije – na pisanje. Ovo intimno sjećanje je i dnevnik treninga i putopis, a govori o četveromjesečnim pripremama za Newyorški maraton 2005. godine.

Murakami nas vodi na put od tokijskog parka Jingu Gaien, gdje je svojedobno dijelio stazu sa sudionikom olimpijade, do rijeke Charles u Bostonu, gdje se našao među brucošicama s Harvarda koje su trčale brže od njega. Neobična, sportska prizma čitatelju nudi široku panoramu sjećanja i zanimljivih uvida u Murakamija: trenutak kad se odlučio postati pisac, najveće trijumfe i razočaranja, strast prema starim LP-pločama i postavljanje osobnog rekorda nakon pedesete godine života, a potom je slijedio neminovni pad tjelesnih mogućnosti.